empty space

petak, 03.08.2007.

moje sve

Znam da je sada kasno već, da sam ostao bez večine već i da nikad neću vratiti. Sve to već znam. Ali unatoč tome, što sam to već sada spoznao, još uvijek stojim ovdje, u tmini. I već je prošlo kasno. Tražeći istinu unutar sebe našao sam nešto što nisam trebao. I već se kajem. I već stojim u tmini svojih misli, unutar sebe, unutar svog uma. I vrijeme već odmiće kraju, nije više ni kasno, to je prošlo.

Oko mene stoje drvene lutke, sasvim jednostavne i bez lica. Svaka od njih predstavlja dio mene, dio moje prošlosti, moju sadašnjost i predstavljat će moju budućnost, predstavljaju moj život. Već se polako približavaju meni, sada sam uljez, u svom umu sam virus koji treba uništiti. I dok stojim, spoznavajući vlastito "ja" bliži se kraj. I tada se pitam što se dogodi kada umreš u svom umu, na taj način, drugačiji način, moj način. Napokon razumijem - ono najteže - razumijem sebe! Već!

Tek?
I želim sada nastaviti živjeti. Probuditi se iz kome. I tek tada je drvena lutka nestala, jedna od njih stotine, tisuće.. I želim opet vidjeti svijetlost, prići ljudima do kojih mi je stalo i reći im to. I tek tada nestane još više lutaka. Polako se odmičem ali okružile su me i ne mogu nigdje. Ali želim... otvoriti oči!
I nestanu sve lutke. Ne znam što se dogodilo, niti što to znači, niti kada je "već" zamjenilo "tek". Ali zato znam i poznajem sebe, što želim, volim, mrzim, radim, gdje idem, kako radim stvari, što me muči.....

Otvorio sam oči. U stvarnosti i svijetlosti svoje bolničke sobe. Kasnije su ušli doktori i rekli mi da imam amneziju - i zaboravio sam sve ovo, što se dogodilo i što sam naučio. Kako se to dogodilo i kako sam pobjegao. Nastavljam živjeti u potrazi za sobom.


- 20:57 - Komentari (27) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>