empty space

nedjelja, 14.10.2007.

nas dvoje, i vas troje

sve moje
Ona, bila je sve moje. Sve najvažnije i sve najbitnije. Jedino moje. I sreća, i tuga. I oje mjesto uz nju, i moje izgubljeno uz nju. Tražili smo odgovore na pitanja, tražili smo odgovore na život. Nekada bi tražili pitanja na odgovore, tražili bi život. Zajedno uvijek i zauvijek sretni. Čini se da... je to bila laž.
Toga dana sam se probudio – nije je bilo pokraj mene, krevet je bio hladan. Mislio sam da je noćna mora i opet sam otvorio oči. Opet sam. Ona, bila je sve moje i sada je nema nigdje...

On je bio moja sreća, moj spas i moja radost. Jedino mjesto na ovom svijetu gdje sam sigurna – njegov zagrljaj, a jedini mir koji mogu pronaći – njegove oči. Sve smo dijelili, čak i svaku misao, svaku zvijezdu na nebu. Dane smo provodili u smijehu, u svađi, radosti i tuzi. Dane smo provodili živeći naše živote.
Sve dok nije bilo vrijeme da se vrati,. Raširila sam beskrajna bijela krila i uzletjela. Ostavila sam mu jednu poruku, pisanu suzama u jastuku. Koju vjerojatno neće niti primjetiti...

-Vratit ću se. Ti si moje sve, - čitao je s jastuka, poruku od nje.


--------------
BetweenNote: pošto je faks počeo, preko tjedna sam u Osijeku pa ću tekstove stavljat preko vikenda (ako dođem kući taj vikend). tako da će nekad biti više priča u istom postu - jer se nakupi... kao sada! malo su slične priča, ali nea veze...
--------------




na kraju svijeta (ali malo dalje od toga!)
Na vrhu litice koja je doticala nebo došla je mlada prekrasna djevojka. Zbunjena i preplašena, suza joj tekla niz obraz. Stala je na rub, kao da stoji na rubu života, a samo je na rubu svijeta. I beskrajno se zagledala u horizont – ocean, svugdje ocean – tako plav i nemiran, bezbojan i miran. Djevojka je tamo stajala i razmišljala... o svemu – sebi, njemu, njima, vremenu i mjestu. Ljudi bi dolazili do nje, donjeli joj hrane. Nekada bi pojela, a nekada je bila tako zamišljana da nije niti primjetila ikoga. I kiša je padala, snijeg je padao, magla se spuštala, vjetrovi puhali, zemlja tresla... Gledala je u daljinu, kraj svijeta, kao da nekoga čeka. A zapravo je razmišljala o svom životu, kako da ga živi sretno.

Tisuće godina asnije na istu strmu liticu popeo se mladić. Tužan pogled razarao mu je lice, kao da mu poslijednja lstavica u ruci gine. Sjeo je u podnožje visokog kamena na rubu litice. Kamen nalik mladoj djevi u dugačkoj suknji. Gledao je u daljinu. Više nije bilo oceana tamo, sada se dolina prosula ispod litice – zelena i protkana raspjevanim pricama (uključujući lastavicu!) Mladić je sjedio i prazno gledao u dolinu. Razmišljao je... gdje griješi – kako da bude istinski sretan u srcu? I vrijeme je prolazilo, sunce izlazilo i zalazilo kao treptaj oka.
Ali jednoga dana – kamen u obliku djeve spusti pogled dolje, pogleda izgubljanog mladića i suza nastavi teći niz obraz – suza koja je počela padati niz obraz prije tisuće godina i onda se skamenila s djevom. Suza padne na njegov obraz. On se trgne i pogleda zbunjano oko sebe. Ustane se. Okrenuo se i krenuo dolje s litice. Sasvim tiho se okrene i pogleda beskrajno tužan nepokretni kamen koji ostaje na litici. „Hvala..“




pozz svima!!
- 17:33 - Komentari (6) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>