empty space

subota, 20.10.2007.

krajnje bezosjećajno

Oni umiru, padaju dolje zatvarajući teške kapke zauvijek. zauvijek padaju praveći buku koja će trajati užasno dugo, koja će uništavati velike dijelove ljudskoga srca. Oni odlaze zauvijek, riječi više neće reći, pokret više neće napraviti, pogledati me neće više. Kao da se predaju, poniženi od ovozemaljskog preteškog života, ali zapravo su bez izbora – samo je došlo njihovo vrijeme za kraj ovoga vremena i mjesta...
Stojeći sredini crvenoga kruga ljudi oko mene polagano padaju. Ali nikad u zaborav, nego padaju iz života. Put za koji nije potrebna karta, jer im je karta istekla. Nije potrebna prtljaga, jer su sve podijelili ljudima oko sebe. Nije potrebna planirati put, jer je iznenadan.
Oni umiru, a mene nije briga. To tamo, on – to nisam ja. Ona djevojka, djedica , i ona bakica nisu moja slika. A oni roditelji, niti njihovo dijete – ne vidim njihov odraz kada gledam u zrcalo. Nije me briga jer moj život nastavlja, barem sat vremena, minutu, sekundu, otkucaj srca – disat ću. gledat i živjer. Nadam se i.. jednom početi osjećati. jaka je kletva moja, jača od smrti, slabija od života. Kletva da živim kao besmrtnik, da ne osjećam. jaka je kletva moja – toliko da želim biti bespomoćno tužan, pustiti suzu ponekad i završiti prirodni krug – umrijeti!



- 16:01 - Komentari (8) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>