ovoga puta... 2 nove stvari na blog! prvo, priča napisana ranije ovaj tjedan, inspirana pjesmom Jimmy Eat World Chase This Light... zatim tu je nešto kao pismo... ali totalno neosobno, nema veze samnom, niti ikime koga znam. tak da ne pitate... :]
----------------------------------------------------------------------------------

CHASE THIS LIGHT
Došao je do njezine kuće, pozvonio joj na vrata. Nitko nije otvorio. Pošto su odavno prijatelji, ušao je u kuću, došao do njezine sobe. Ležala je na krevetu i zamišljeno gledala strop. Prišao joj je i rekao:
"Dođi! Idemo na brdo..."
Ona ga je začudeno pogledala i nevjerojatno sporim kretnjama se prebacila u sjedeći položaj. I vrijeme je počelo teći tada.
"Idemo ganjati svijetlo!" - rekao je zaigranim glasom, sa suzama u očima.
Ovo je definitivno bilo nalik na njega, uvijek nerazborit, nikad ne promisli unaprijed - ali se uvijek zabavi, uvije se nasmije, uvijek je sretan jer je uvijek u nekoj nevolji. Za razliku od nje, za potpunu razliku od nje koja je suprotna. I zato se druže, ona pazi na njega, on joj izmami osmijeh na lice.
"Ganjati svijetlo? Kako..."
Nije uspjela niti dovršiti rečenicu, a on ju zgrabi za ruku i potrče van. Prošli su pokraj njezinog oca, on ga veselo pozdravi i nastave trčati. Otac se samo nasmijao i nastavio svojim putem. A njih dvoje - samo su prijatelji, cijelo vrijeme samo to. I tada je vrijeme počelo još brže teći!
"Danas me nije briga za svijet, danas neću niti disati, danas ću trčati po noći, ganjajući svijetlo - ganjajući naše dugove!" - veselo je vikao dok ju je držao za ruku i trčao.
Nije naravno ništa razumjela, on je često znao pričati gluposti. Ali za njega to nisu bile gluposti, možda je čudno pričao, ali to je njegov način - to je on i neće se promjeniti.
Stali su na vrh brda. Prvo je on ispružio ruke gore, onda ona. Nasmijao se. Ona ga polako pogleda. Izmamio joj je iskreni osmijeh na lice i ona se opali smijati. Tako glasno, snažno. Uhvatila se za stomak, sagnula i smijala se - dugo nije tako. I on ju pogleda i isto se opali smijati.
I sada, više ih nije bilo briga teče li vrijeme ili ne, jer njihov smijeh je odjekivao brdom. Za njega, to je bilo "ganjanje svijetla"...



RECI MI...
Što je to što želim reći, a ne želim otvoriti usta? I ta šutnja koja me naganja, i ta buka koja me prati..
Što je to što osjećam, no ipak ne želim otvoriti srce? I ti koraci koji me prate, i pogledi koji me izdaju..
Koje je to mjesto na kojem želim biti? Gdje je nestalo ono što sam tražio, i gdje smo nestali - zajedno nestali, izgubili sebe?
Kamo su sretni dani nestali, i kako nam se zima tako neprimjetno prišuljala? I ta kiša, i ta magla - skrila nas..
Kada smo zastranili, zatvorili se, postali druge osobe, promjenili se i ušutili? I znam da ne želim biti to, i ne znam što ti želiš..

Što je to što želiš reći, a ne želiš otvoriti usta? I ne želim ti pomoći više, i ne želim biti iza tebe opet..
Što je to što osjećaš, jer zbilja ne znam više? I ne znam kako se vratiti, i ne znam gdje se vratiti..
Koje je to mjesto na kojem želiš biti, na kojem želiš biti... sama? Gdje je nstalo ono nešto, i gdje smo nestali - zajedno nestali, izgubili sebe?
Zašto više moje riječi ne dopiru do tebe? Kada znaš da su istinite, da su iskrene, da su moje..
zašto više ništa ne govoriš? Kada je tako mračno, tako usamljeno, tako otužno..
Kada smo zastranili, postali osobe kakve mrzimo, promjenili sebe i nabacili lažni osmjeh? Kada smo počeli biti površni, ganjati stvari koje zapravo nisu važne, kada smo postali tako ponosni da užasno boli kad to shvatimo, kada smo počeli ignorirati jedno drugo i zamariti se manje važnim stvarima, kada smo postali kao ostali, kada??

Toliko pitanja... a samo jedan mogući odgovor, jedno moguće rješenje, jedan izlaz - onaj koji najviše boli: -zbogom-


------------------------------------------------------------------
afternote: ovaj.. nema slike.. znam da vam se sviđa što stavljam (ponekad) lai danas nema niš..slijedeći put. do tad... ostajte dobro i ostajte... vi! :D