empty space

nedjelja, 02.12.2007.

without a noise

-Možeš li mi, molim te, reći kojim putem da krenem sada?
-To uvelike ovisi o tome gdje želiš doći.
- Nije mi važno gdje... - odgovori ona.
- Onda nije važno kojim putem kreneš...
- ...glavno da dođem negdje, - doda ona kao objašnjenje.
(Lewis Carroll, Alice's Adventures in Wonderland)

Napisao sam ovo pismo duže nego uobičajno jer nemam vremena da ga napišem kratko.
(Blaise Pascal)

Biti svoj u svijetu koji te prisiljava da budeš nešto drugo je najveće postignuće.
(Ralph Waldo Emerson)

Putovanje je nagrada.
Čak i najduži put počinje prvim korakom.
(kineske)


freaks across my forehead!
Jer nisam vjerovao do sada, bio kukavica i bježao? Jer nisam shvaćao pisma koja padaju oko mene, jer nisam čuo riječi koje teku iz usta, jer nisam gledao ravno u oči svijeta? Jer nisam bio ja kada sam to najviše trebao, nijekao sam stvari koje se događaju oko mene, bježao od straha da me ne poguta u beskrajnu čistoću?
Zar su to svi moji razlozi? I s time u glavi trčim, i tračo sam, mislim da ću nastaviti trčati. Prolazim pokraj svog vrtića – gdje je zapravo sjećanje počelo i svijet krenuo u napad. Ali uvijek sam pobjeđivao protiv njega, smijehom, igrom i bezbrigom. Sada već s desne strane vidim osnovnu školu. To su moje uspomene kakve želim, kakve sam sam stvarao i koje sam živio s užitkom. To su dani kada sam brljao u životu i lagano ispravio jer sam uvijek na kraju bio iskren. Usporavam..ne mogu baš doći do daha više. Pokraj mene je već srednja škola. Ta ogromna i strašna zgrada koja se tako naglo vinula u vis, duboko u beskrajno nebo. Sa uspomenama koje ćemo uvijek pamtiti, ljudima koji su ostali i onima koji su otišli. Sa događajima i stvarima koje smo samo stvorili i onima koje su nam nametnuli. Tu sam već osjetio da svijet pobjeđuje, da gubim od njega. Ali ispružio sam ruku, i netko bi ju prihvatio i sve bi bilo ok. Tako umoran, trčati više ne mogu. Sada sam na došao tako daleko, u novi grad, novi planet, i sve je novo i malo toga je kao prije, i ništa nije kao prije – jer sam pored zgrade fakulteta. Ali nije tako strašno, samo nepoznato.. I ništa ne znam – niti gubilm li ili pobjeđujem – protiv svijeta koji se voli obrušavati. I nije samo jednom, više puta – da sam pokleknuo na koljena, pao dolje i rekao: -Ne mogu više, nisam toliko snažan.
Možda ću vjerovati jednog dana, prestati biti kukavica i prestati bježati? Možda ću shvatiti tu najčudniju stvar zvanu življenje? Možda prihvatim svijet oko sebe, možda čak i pobjedim? Ali za sada, tako izgubljen, ne znam ništa. I pri kraju sam snaga. I koliko god pružao ruku, nitko ju neće prihvatiti. I koliko god pokušavao, nema iskrenog osmijeha. I, iako pokušavam, nemogu nastaviti trčati, niti hodati. Sve te zgrade pokraj mene .. a ispred mene??



i na kraju... prišao je ničemu, pogledao ništa u oči i ništa nije rekao. i zvučalo je najiskrenije do sada. sva ta glasna tišina što se nije čula kroz... tu dvoranu, blizu klupe, dok je gladao nju u oči i rekao da odlazi.
okrenio se, pogladao dolje, pogledao svoje ruke - primile su svoju boju. nasmješio se i nestao. i tišina više nije bila tako strašna, niti tama više nije bila tako mračna, a samoća nije tako usamljena..


Netko mi je posao razglednicu sa slikom Zemlje. Iza je pisalo: "Volio bih da si ovdje"
(Steven Wright)
- 12:00 - Komentari (7) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>