empty space

petak, 18.01.2008.

moj svijet - cha2

Contents
stage 01zašto je savršeno tako plavo?
stage 02 – i neki problemi, i nije više tako savršeno
stage 03 – ja, moj duh i ostali mi
stage 04 - stvarnost nije tamo gdje živim
stage 05 - prvi let i odjednom crni snijeg pada
stage 06 - vjerujem da me svi opet ostavljaju
stage 07 - tko želimo biti i tko zapravo jesmo
stage 08 - dan po dan, živim ili umirem?
stage 09 - u ovome heroj umire!
stage 10 - svi moji snovi, ali ja biram stvarnost


stage 02 – i neki problemi, i nije više tako savršeno



_______Večinu života ćemo provesti tražeći odgovore na pitanja. Svakakva pitanja koja nam se nameću, željeli mi to ili ne. Ali na neka pitanja zbilja ne želimo znati odgovor, pa odlučimo bježati, sakriti se u naš mali kutak. Zato što ti odgovori nam mogu raznijeti dušu u milijune komadića, zato što neki odgovori nose tišinu i beskrajnu tugu. I što bi se dogodilo da se toliko uplašimo, da izbjegnemo i pitanja i odgovore i da se toga više ne sjećamo?

___-Dobro jutro, spavalice! Ustaj, već je podne! – prodere se Mai.
Došla je kod Marušića, ušla i nema nikoga. Pošto je „član“ obitelji, otišla je kod najboljeg frenda u sobu – a on, lijenčina jedna, spava. Oprošteno mu je, ipak je nedjelja. On se trgne iz sna i otvori oči, te promrmlja nešto, nešto su stilu «dobro jutro».
___-Ajde, ajde, ajde!! Idemo kod bake.
Ona mu skine pokrivač sa kreveta i nestpljivo ga počne bockati po vratu. Sada je u sebi pomislila: „Dobro pa ne spava gol, bilo bi malo neugodno“. Danas idu kod Maine bake koja živi na drugom kraju grada. Vesela i poduža vožnjica biciklom. U tom trenu u sobu uđe Eva u polusnu..i u pidžami. Još mamurna, jučer se kasno vratila kući, bila je vani s društvom i dečkom. Prikrade se polako Mai iza leđa i ,kao neka ninja, ju uhvati za jednu ruku i oko vrata.
___-Malo smo glasni. Zar ne, sestrice?
Ona ju pusti, a Mai se okrene i namršti. Nisu baš bile dobre prijateljice. U neku čudnu ruku, i čudno za reći – kao da su bile ljubomorne jedna na drugu, obje tako privlačne i sexy cure, i obje bi Karlovo društvo za sebe (da, znam – Eva mu je sestra). Eva sjedne na Karlov krevet (on je još uvijek u polusnu da napomenem i jedva drži oči otvorene – ta spavalica!). Zagrli svog brata i kaže:
___-Hajde, spremaj se. Idem i ja s vama. Ipak me Maina baka jako voli, a i nemam što danas raditi.
___-Ali... – htjela je frendica nešto reći, ona tako zabrinuta jer je htjela nasamo biti sa svojim naaajboljim prijateljem.
___-Opusti se, - okrene se sekica: - Nemorate barem ići biciklovima, odvezem nas tatinim autom, on i mama su negdje otišli nejzinim autom.
_______Nasmješi se i otrči u svoju sobu spremiti se, a ova druga se samo namršti i isto nešto progunđa. A ovaj... pokrije se preko glave i okrene prema zidu, spavao bi.

_______Auto se upali, crveni BMW. Vozačica stavi naočale i nasmješi se, pogleda suvozača, brata, i krene. Susjeda se iza durila naravno, dok je u krilu držala torbu punu stvari koje njezina majka šalje baki.
_______Auto se pokrene i Karlu bljesne pred očima.
___-Paaazi!!!! – začuo je nečiji vrisak.
I sve se zacrni pred njegovim očima. Odjednom se ispred njega otvore plave oči. Karlo se trgne, pogleda oko sebe. Vozili su se, sve je normalno, ove dvije nešto pričaju, ogovaraju se i prepiru kao i obično. Učinilo mu se? Ili..što je to bilo? Sestra ga pogleda i upita što mu je, a on samo kimne glavom da nije ništa.
_______Za nekih pola sata došli su kod bake. Ona ih lijepo ugosti, i zabavili su se tamo. Pospremali malo tavan kod nje, našli stare slike kada su se svi zajedno igrali, sa još nekom djecom na slikama koje nitko od njih troje nije prepoznao. Ali nije važno, bar tada to nije bilo važno. Ovo je bila njihov bjeg od svijeta izvan, da zaborave na školu, na ljubav, na svijet izvan bakine kuće, na probleme. Smijali su se. Poslije su se pogostili izvrsnim kolačima. Tipična, idilična baka – samo kakva se viđa u obiteljskim filmovima. Kao, to je moguće?
_______I već prevečer, sestru nazove majka. Moraju se vratiti kući, pravim životima. I bilo je zabavno, jako. No, svejedno, Mai i Eva su se opet prepirale u autu. Karlo je šutio, gledao kroz prozor.
___«Paazi! Nemoj ga udariti, mama!!!» -što je bilo s time? Nešto što je zaboravio? Zašto taj zvuk, to sjećanje, nema sliku uz sebe, zašto je sve crno. Zašto je bljesnulo? Kako se on može o tome brinuti kada se još o ničemu nije brinio, nije naučio se brinuti jer je uvijek sve bilo tako...pa, tako savršeno – slobodno to mogu reći.

_______Uzbudljiv dan je napokon gotov. Gošča je otišla kući, a dječak je u svojoj sobi. Sjedi na krevetu, nekako zamišljeno i začuđeno. Pokušava dokučiti otkud te čudne stvari danas. Koji je danas dan, neki važan? Možda se nešto dogodilo na današnji dan?? Sestra tiho kuca na vrata sobe i bojazno proviri unutra. I to je čudno! Ona, takva kakva je, sada se ponaša... pristojno!?
___-Uđi! Što si tako tiha? Ne pristaje ti ta gluma, - nasmješi se Karlo, - Otkud to da si danas išla s nama? Obično...napominješ da su ti izleti za klince, i ti nemaš vremena za to, i da imaš super-dečka, i ne voliš stare ljude...
_______Karlo nije ni dovršio (iako ju je pomalo zadirkivao), a sestra mu skoči na krevet i zagrli ga. U glavi joj je bila slika koju je nekidan vidjela – bolnički krevet umjesto bratovog kreveta.
___-Pazi se, malo braco. Molim te, samo se pazi... – kaže ona čudne riječi.
Nije shvaćao. Nije ni ona. Otkud sad to? Ali ostali su zagrljeni neko vrijeme, i bilo je tako idilično – starija sestra pazi na njega, brine se i grli ga. Nije li to lijepo, nije li to poseban osjećaj? Karlo ju zagrli i odgovori još tiše da će se paziti. Ipak, ne može sebi dopustiti da mu se nešto dogodi i da se sestra toliko brine o njemu, nije tako sebičan, niti glup. Pazit će na sebe, baš kao što ga sestra traži...
_______Ona ustane i klepne ga po glavi, suza joj je bila u oku.
___-Dobro, benice! I... ako ikome kažeš za ovo, znaš kako ću te natući. Doći ću dok spavaš i iznenaditi te, nećeš se stići ni snaći! – kaže ona sa pomalo zlobnim osmjehom.
On se nasmješi. To je već sestra koju zna. Skoči na nju i sruši ju na pod. Često su se znali tući, iako je on mlađi, iako je ona žensko – dobro su se znali pohrvati, povaljati po podu i na kraju oboje dobiti kazne. Baš kao večeras – dobili su kaznu od majke, tjedan dana nema izlaska poslije 22 sata. E to je u banani!

_______U svojoj kući, Mai je već legla u krevet. Ponavljala je u sebi:
___«Drugi put! Kad ne bude bilo Eve. Drugi put ću mu reći. Mogu ja to, pa znam ga dugo i dobro.. Mogu ja to!»
Naravno, njoj se Karlo sviđa već neko vrijeme. Ne kao prijatelj nego nešto više. Ona ne zna kako je kod njega stanje, ali slijedeći put će se okušati. Život i nije tako dug da ignorira ono što je važno – svoje osjećaje. Kako god ispalo, osjećat će se bolje, jer je pokušala i rekla mu kako se osjeća. To je pravo odličje čovjeka, ono koje se često cijeni, i još češće podcijeni – hrabrost!

nastavit će se...
- 21:25 - Komentari (10) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>