sadržaj:
stage 01 – zašto je savršeno tako plavo?
stage 02 – i neki problemi, i nije više tako savršeno
stage 03 – ja, moj duh i ostali mi
stage 04 - stvarnost nije tamo gdje živim
stage 05 - prvi let i odjednom crni snijeg pada
stage 06 - vjerujem da me svi opet ostavljaju
stage 07 - tko želimo biti i tko zapravo jesmo
stage 08 - dan po dan, živim ili umirem?
stage 09 - u ovome heroj umire!
stage 10 - svi moji snovi, ali ja biram stvarnost

stage 06 - vjerujem da me svi opet ostavljaju



_______Prošle godine Karlov otac i on su išli na zaleđenu rijeku u pola zime na pecanje. Samo zato što je Karlo to vidio na televiziji i svidjelo mu se, i pitao je oca jel se to može, i otac je odgovorio da se sve može ako si dovoljno uporan. I otišli su na rijeku. Cijeli dan. Jer su mogli, jer su bili dovoljno uporni. Dječak se sjeća da mu se tamo otac okrenio i u sarkastičnom glasu rekao:
___-Sve se može, kada si dovoljno uporan - osim... letjeti bez ikakvih pomagala. To ljudi ipak ne mogu. Znam da to znaš, ali za svaki slučaj, roditeljski savijet. Nemoj skakati sa zgrada, sine!
Njih dvojica se nasmiju i nabace peticu jedan drugome. Taj dan ipak nisu uspjeli pecati kao na filmu, led je bio pretanak da stanu na njega i probuše rupu negdje na sredini rijeke. Umjesto toga, pecali su sa obale.
Karlo se ovoga sada podsjećao dok je gledao kroz prozor van. Snijeg je još uvijek jako padao. Svi su bili zabrinuti. Već je napadalo preko metar snijega i nema nikakvih znakova da će uskoro prestati.
___ -Karlo Marušić! Obrati pozornost na ploču! Nije da ti matematika ide tako dobro da možeš sanjariti pod satom, - ljutitim glasom se obrati profesorica.
_______ Razred se nasmije, a Mai drmne Karla laktom. Ovaj pogleda naprijed prema profesorici, znak da će paziti na predavanje od sada. Ljudi ne mogu letjeti bez pomagala. Odjednom je u učionici jako zahladnilo. Iznenada, kao da je netko pucnuo prstima i donio hladnoću izvana unutra. Sat je gotov. Ali ne i dan u školi. Unatoč tome, Karlo odluči otići kući. Pod izlikom da mu nije dobro. Dotrčao je do kuće, uletio unutra. Majka je bila u kuhinji, sjedila za stolom i razmišljala o nečemu.
___ -Gdje je tata? - upita Karlo, iako je pretpostavljao da je na poslu.
Majka polako podigne glavu prema svom sinu i tužni pogled nabaci. Ustane se i pogladi ga po glavi.
___ -Što!? Mama... tata! Gdje je?
___ -Zar se ne sjećaš... otac je prije četiri godine poginuo na poslu? Karlo... - kaže majka, i opet joj suza potekne niz obraz.
Puno suza teče, s obzirom da je ovo savršeni svijet, negdje, u nečijoj glavi, negdje savršen svijet. Zašto onda... ljudi toliko plaču?
_______ Karlo padne na koljena. Kuća je postala prevelika. Samo za njega i njegovu majku. Samo njih dvoje u toj kućetini je bezvezno trošenje mjesta. Ali istina je. Otac je prije čestiri godine poginuo. Što je s pecanjem prošle godine? Na ledu, pokraj rijeke. Što je sa savjetom da ne pokuša letjeti? Zar je to izmislio? Nešto što bi željelo da se dogodi.
___ -Karlo... - počne majka.
On ju pogleda i ustane s koljena.
___ -Moraš se vratiti svojoj sestri. Ona te čeka. Pokraj tvoga kreveta.
Gledao je zbunjeno. Sestra? Kakav krevet? Gore u sobi?
___ -Što...?
___ -Ne mogu više ostati uz tebe. Preslaba sam. Karlo, sine moj dragi, odlazim. A ne želiš biti sam - probudi se! - majka ga je na zadnju rečenicu snažno zagrlila.
___ -Gdje ideš?
Na ovo pitanje, majka, ili nije htjela, ili nije znala kako odgovoriti.

_______ Slijedeće jutro snijeg više nije padao. Ali ulice su bile zatvorene zbog snijega. Škola je do danjega otkazana. Karlo se probudio engdje u podne. Ustao se u toploj, no praznoj kući. Nikoga nije bilo. Nitko i neće doći, ni s posla, ni iz kuhinje, ni sa faksa. Ni Mia ne može doći, snijeg u ulici je previsok i nitko još nije potpuno očistio puteve. Susjedi cijelo jutro čiste i kopaju tunele i prolaze u visokom snijegu. Karlo siđe dolje, sjdene na kauč u dnevnom i upali televiziju. Nema ništa zanimljivo. Kako dosadan, i usamljen dan. A ljeto će još malo. Toplo ljeto?
_______ Telefon zazvoni. I naglo se smrači u dnevnom boravku. Automatski se uključi zvučnik na telefonu kao da je netko pritisnuo tipku. Počne šuštanje, koje se nakon nekog vremena smiri. I zatim se začuje plač. I glasovi. Govorili su... njemu. Pričali su mu. Više glasova odjednom. Isprva je zvučalo vrlo zbunjujuće. Jedan glas mu je pričao o njegovom djetinjstvu, drugi o školi, treći o ocu, jedan pak o događajima nekim, i jedan glas - prepoznao ga je - sestrin glas...
___ -Sestra je dobro. To je ona, - kaže Karlov duh, sjedio je pokraj njega na kauču.
Karlo se okrene prema njemu.
___ -Postalo je dosadno ovdje.
Dječak na ovo ustane i otvori ulazna vrata. Vani više nije bilo ni traga snijegu. Sada je već izgledalo kao pravo kasno proljeće - toplo, sunčano i razigrano. Okrene se i pakosno pogleda prema kauču, ali duh više nije bio tamo.
___-Dečko moj! Hajde, idemo!! - začuje se Miin glas.
On se okrene a ona ga poljubi u obraz i povuče van. Zakasnit će u školu ako se ne požure. Nema razloga da kasne po ovako lijepom sunčanom danu. Putem su pozdravljali radosne susjede koje je ovo vrijeme istjeralo van iz kuća. I na tren, ne jedan dugi tren sve se činilo kako je oke, kako je sve na svom mjestu. Jer nije kod kuće, tamo gdje više nikoga nema. Svi su ga opet napustili, otišli. A on, nemoćan da ih više vrati. Ili ne želi, osjeća se razočarano njihovim odlukama. Mogli su tako sretni svi biti. Nema veze, barem će on biti sretan sa svojom djevojkom. I prijateljima...
___ -Dobar dan. Pogledaj... joj, kako slatko izgledate zajedno. Zar ne, Petar? - umiljatim glasom kaže Suzana.
_______ Njih dvoje su im se probližavali na ulazu u školu. I Petar i Suzana su se držali za ruke. Izgleda... da su i oni zajedno sada. Svi se pozdrave, Karlo stane pokraj Petra i udari ga u rame i namigne. Nasmiju se svi. Otkud su i ovo dvoje zajedno. Napokon je sve sjelo na svoje mjesto. Pred ulazu u školu su stali svi četvero. Pred ogromnim plakatom. Oh, da - to je doba godine!
_______ Njih čestvero se pogledaju međusobno. I nasmješe.
___ -„21. PLES ZA KRAJ PROLJEĆA“! U ovu subotu! Hehe!!


When the world says, "Give up,"
Hope whispers, "Try it one more time."
~Author Unknown

Courage is the power to let go of the familiar.
~Raymond Lindquist

If you don't like something change it;
if you can't change it, change the way you think about it.
~Mary Engelbreit