sadržaj:
stage 01 – zašto je savršeno tako plavo?
stage 02 – i neki problemi, i nije više tako savršeno
stage 03 – ja, moj duh i ostali mi
stage 04 - stvarnost nije tamo gdje živim
stage 05 - prvi let i odjednom crni snijeg pada
stage 06 - vjerujem da me svi opet ostavljaju
stage 07 - tko želimo biti i tko zapravo jesmo
stage 08 - dan po dan, živim ili umirem?
stage 09 - u ovome heroj umire!
stage 10 - svi moji snovi, ali ja biram stvarnost

stage 10 - svi moji snovi, ali ja biram stvarnost

_______ Tri mjeseca kasnije.
___ -Kaaaaaarlo!!! - rano ujutro odjekivalo je kućom.
Majčin glas. Zvučala je vrlo uznemireno. On se odmah drmne iz kreveta i u pidžami potrči dolje. Onako pospan i izgubljen pogleda u majku. Ona ga ljutito pogleda.
___ -Ti si prije sat vremena trebao biti kod Kiriena! Sjećaš se - obećao si doći tada da pomogneš oko zabave.
Ovaj se udari dlanom po glavi. Zaboravio je naviti sat. A i rekao je sestri da ga probudi ujutro kada bude išla na faks. Očigledno je ovo još jedna njezina „smicalica“. Ta žgoljava... Karlo potrči natrag gore da se presvuče i odmah ode kod Kiriena. Inače, Kirieni su Ana-Marijina obitelj. Danas je kod njih velika rođendaska zabava - njegova djevojka, Ana-Marija, slavi veliki osamnaesti rođendan. Majka je pekla tortu i kolače za navečer za zabavu, on će pomoći u uređivanju njihova vrta za goste.
___ -Hej, doručkuj barem nešto malo... - vikala je majka dok je Karlo izlazio iz kuće.
___ -Poslije, nemam vremena. Žurim!
Skoči na svoj bicikl i zapedali dolje niže u ulicu. Hitro je došao tamo. Njezinih roditelja opet nema, nekada znaju raditi po cijele dane. Ana-Marija ga je dočekala u vrtu. Priđe mu polako i poljubi ga.
-Kasniš malo? - pogleda ga podmuklo, - To ćeš morati nadoknaditi.
On se nasmiješi i zagrli ju. Zaboravio joj je donjeti poklon, ostao je u sobi. To njoj uopće nije bilo ni važno, glavno da je on sada ovdje. Da su zajendo, ma što radili - da to rade zajedno, da se zabavljaju, da budu sretni zajedno.

_______ Da, ovo je stvarnost. Ovoga puta nije izmišljani svijet, ovoga puta nije san o boljoj zbilji, nije san o sreći - nego uz malo truda - ovo je postignuta sreća. Njegova i njezina sreća. Sreća njegove majke i sestre koji su se također potpuno oporavili nakon nesreće. Traume i ponekad noćne more, sjećanje na te dane će zauvijek ostati u njima, ali život je tu - živimo ga njabolje što znamo.

_______ Navečer se dvorište polako punilo, stolovi su se popunjavali. Na liniji su polagano i tiho svirale mirne pjesme. Došla je večina ljudi iz srednje škole. Jeli su kolače, družili se i smijali. Karlo je sjdeio za stolom sa Ana-Marijom, Suzanom i Petrom. Suzana i Petar doduše još uvijek nisu priznali jedno drugome što osjećaju, ali s vremenom hoće. Kasnije je došla i Karlova sestra, sestrična, majka i tetka Matilda. Karlo ustane da održi govor, ali privatni govor, samo za njihov stol (još uvijek je malo povučen):
___ -Dragi moji prijatelji... i djevojko! Danas smo se okupili...
Petar ga povuče za majicu da sjedne. Svi se nasmiju. Ana-Marija ustane:
___ -Okupili smo se da proslavimo punoljetnost jedne slatke, preslatke cure! Hehhee!!
Majka pogleda ustranu. Gledala je prema nasmijanom i glasnom stolu gdje su Karlo i Ana-Marija držali zdravice. Bila je nasmješena. Naravno da joj je drago što je sve ispalo dobro na kraju, i naravno da joj je žao što se skoro nije probudila, što je skoro izabrala potpuno pobjeći od života. Jer je mislila da joj djeca nisu živa. No, u Karlovom svijetu je uvidjela da su oboje dobro, da se žele vratit, da su joj djeca uplašena. Da im je još uvijek potrebna u stvarnosti. Ljudski um je čudna stvar, voli igrati trikove s nama.
Nakon toliko muke, napokon malo radosti. Očito da kad-tad sve mora sjesti na svoje mjesto, očito da dobri ljudi kad-tad zasluže svoj dio sreće. Za sada, to je to. Sretan kraj, nasmijani ljudi, dječak kojem nedostaje otac, djevojka koja ga voli više od svega, prijatelji koje će uvijek biti tu uz njega, obitelj koja nije savršena ali je njegova i on ju voli, tetka kod koje može otići kada god hoće. Prave vrijednosti...




END!! (Moj Svijet)