empty space

ponedjeljak, 31.03.2008.

knjiga sudbine - cha4

sadržaj:
stage 01 - pokušavajući otvoriti vrata
stage 02 - reci im da griješe
stage 03 - novi život kuca na vrata
stage 04 - snovi se ne ispunjavaju svima
stage 05 - koje su šanse...
stage 06 - dokaz da smo ljudi
stage 07 - spoznaja!

stage 04 - snovi se ne ispunjavaju svima


_____ -Sine, probudi se, - nježno je majka kimala Marka.
On polako otvori oči. Otkud da je majka kod kuće, i još ga budi? Ona ga poljubi u čelo.
_____ -Sretan to rođendan!
Ah, da! Danas mu je rođendan. Ipak, nevjerojatno je da je ona ovdje. Obično za rođendan nađe poklon dolje u dnevnom boravku na stolu i čestitku. Čak ni na taj dana roditelja mu nema, i na taj dan su zauzeti. Ove godine, možda će biti drugačije. Marko nije ništa zapisao u Knjigu Sudbine, majka je tu svojevoljno.
_________Dečko se nasmije. Ustao se da zagrli majku. Tada se trgne iz sna. Otvorio je oči. Jutro je. Treći dan kiše. I nema nikoga u njegovoj sobi. Vjerojatno nema nikoga osim njega niti u cijeloj kući. Dolje na stolu je poklon, rođendan mu je. Zatvorio je oči. Namršti se i ustane odmah. Izvadio je knjigu i zapisao unutra nešto. Želio je barem svoj rođendan proslaviti s obitelji.
_________ Silazio je dolje. Majka i otac su bili tamo.
_____ -Sretan ti rođendan, sine! - otav dođe do njega i po glavi ga potapša sa smješkom na licu.
Majka je nosila tortu, pravu rođendansku tortu prema njemu! Ovaj se smješkao. Iako je ovo snaga Knjige, nije mu smetalo - imao je osjećaj kao da je prava proslava. Kao da su mu starci tu svojevoljno. Otvorio je svoj poklon. Nije važno što je unutra bilo - bilo je prekrasno, korisno, baš ono što mu treba - jer mu je ove godine otac pružio poklon. Nije ga našao na stolu, nego ga je dobio u ruke. Zato je posebno!
_________ On spusti poklon dolje. Lice mu postane ozbiljno. Vrijeme je da prihvati istinu. Pogledao je na sat.
_____ -Niste li vi već trebali biti na poslu?

_________ Hodao je prema školi. Sakrio se ipod kišobrana. Pljuštalo je čak jače nego jučer. Eto ti rođendana, nemilosrdna kiša. Danas je odlućio cijeli školski dan provesti u školi. Tako će bar imati iluziju da je netko uz njega, na ovaj dan. Na putu do srednje stao je pred kiosk, kupio cigarete. Nastavio je dalje. Tmurnim i teškim hodom. U torbi je nosio knjige za nastavu, Knjigu Sudbine i poklon koji je dobio od roditelja. Nije ni na što mislio, samo je zjakao oko sebe. Na što bi uopće mogao misliti, da je pozitivno? Na sutra, kada će se opet sam probuditi, sam ići do škole, sam provesti dan u školi, vratiti se kući i zaspati. Na bolju budućnost? Fakultet koji ne može upisati zbog ocijena koje si je srušio, zbog ponašanja koje mu je zapsiano u dnevnik. Na svoju obitelj i prijatelje? Obitelj koje nikada nema i prijatelje koje nema. Nije mislio ni na što, i tako je bolje. Nemaju svi život iz snova, nisu svi rođeni pod sretnom zvijezdom, ne okreće se oko svake osobe svijet - postoje i oni koji su iskreno nesretni, bez potrebe da glume nesretne osobe. Marko je takav bio. Nije imao vrijednosti u životu, nije imao nade. Ponekad bi se upitao zašto nastaviti dalje kad je ovako teško svaki dan. Trenutno mu je malo svjetlosti u životu davala Knjiga i ... Klara. Ali svejedno, nije htio puno koristiti Knjigu, u neku ruku - plašio se. Plašio se dobiti ono što želi, plašio se biti sretan.
_____ -Dobar dan, Marko.
_________ Ženski, nježan, uplašen i nesiguran glas. Upućen njemu. Tko..? Okrenuo se polagano, nečujno i neprimjetno iza. Prema njoj - prekrasnoj djevojci, u njegovim očima savršenoj djevojci, u njegovim mislima djevojci koja možda i nije tu. Čini mu se? Tko je ona?
_____ -Sretan rođendan!
Rođendan? Da, danas je. Kako ona zna, kako bi itko znao osim njega i njegovih roditelja. One nema prijatelje da mu čestitaju, da mu dođu na zabavu, da mu poklone nešto, da mu pruže ruku i čestitaju. Ona mu je ispružila ruku. Držala je maleni zamotani poklon. On... polako, sigurno uzme kutijicu. Ona... polako, sigurno se okrene i ode svojim putem. Stajao je nepokretno, paralizirano - poput kipa koji nema izbor. Djevojka je ulazila u susjedni razred, nestala je unutra. Nije se još uvijek pomaknuo, samo je spustio pogled na svoju ruku. Držao je prekrasno, savršeno zamotani poklončić. Skoro ga je šteta otvoriti. Marko odmah otvori Knjigu da pogleda što je ujutro napisao:
_____ „Roditelji su bili tu ujutro, čestitali mu rođendan, donjeli tortu i poklon. Smijali su se. Onda su se oni vratili na posao.“
_________ To je pisalo. Nije pisalo ništa o školi, o nekoj djevojci, o tome da mu onda da poklon. Ovo se dogodilo samo od sebe, ovoga puta on se nije mješao, nije mješao Knjigu, nije si zapisivao ovo u sudbinu. Trenutak koji ti osvijetli dan, a nisi nikad pomislio da se to može dogoditi, nikada nebi to pretpostavio, nikada to nebi zaželio - jer je neobično, barem za njega. Osmjeh mu je osvanuo na licu. Topal, nadasve ljudski osmjeh.

_____ -Jesi mu dala poklon!? - upitala je jedna djevojku drugu u susjednom razredu.
Ona kimne glavom. Zvala se Ivana. Isto godište kao Marko. Slatka, niska djevojka. Nosila je poludugu plavu kosu, pristojno se oblačila i zavodljivo je gledala dečke. No, nitko nije dovoljno dobar za nju - ti licemjeri i lažovi. Ivana ne vjeruje dečkima. Zadnji dečko s kojim je bila, prevario ju je i ona je to saznala od prijatelja. Imali su težak prekid. Od tada, ne vjeruje dečkima, ne vjeruje u pravu ljubav. S takvim stavom, jednog dana ugledala je osamljenog, potpuno samog dečka. Nije kao ostali, ne pravi se je nešto što nije, ne glupira se, ne ponaša se kao klinac. On je ... on, tužan, nesretan i povučen. Nepovjerljiv i slab. Tako ga je ona vidjela. On je neiskvaren, bolno iskren i spreman vjerovati nekome, spreman voljeti nekoga - jer je sam, usamljen. Sve što ona treba jeste prići mu nekako, zavesti ga nekako, otvoriti ga nekako. Iako nikada prije nije pričala s njime, Ivana je potpuno uvjerena da joj se Marko sviđa, da je čak i zatreskana u njega. U njemu ima nešto dobro... posebno, ono što drugi nemaju...
_____ -Ti nisi normalna! Možeš bilo kojeg dečka vrtiti oko malog prsta, a ti zapela za tog čudaka! - prijateljica, Izabela, je napala na nju.
Brinula se u Ivani, ipak su one najbolje frendice. Izabela pak ima dečka već dvije godine. Sretni su zajedno i svi ih vide kao savršen par. Toliko o tome!
_____ -Nije on... ne vidiš sve kod njega. Jesi li mu pogledala u oči?
Ivana se zamislila. Oh, pa njoj se Marko zbilja sviđa. A on niti ne zna tko je ona, nije joj niti riječi prozborio. Vjerojatno joj neće ni prići. Ne zna kako, ne zna zašto, ne zna tko je to. U biti, Marko trenutno ima puno većih problema, nema baš vremena baviti se djevojkama. Njegova zanimacija - biti nesretan, biti jadan, biti povrijeđen, biti oštećen i osamljen. Sve dok tako misli, tako će i ostati. Sve dok ne pokuša promjeniti percepciju iz koje gleda na svijet, tako će i ostati. Sami stvaramo bolji svijet oko sebe, bolji dan za živjeti, bolje prijatelje za družiti se - stvar je izbora. Tako jednostavno, a tako puno kompliciramo.

_________ Marko je ušao u razred. Profesorica je došla do njegovog stola. Bacila njegov seminar od nekidan na stol i rekla mu:
_____ -Pročitala sam! Iako si ga bacio na pod. Jako dobro napisano, ali ako želiš jako dobru ocijenu, onda to moraš prezentirati pred razredom.
_________ Profa ode do svoga stola. On pak odmota kutijicu sa poklonom od te...neke djevojke. Unutra je bio bedž na kojem je ... pisalo... nešto. Podigao je ruku. Prvi puta se samostalno javio, prvi puta se odvažio istaknuti se tako u razredu, prvi puta je poželio svima reći nešto - seminar. Razred je gledao začuđeno. Još jedno čudno. Jučer ona djevojka, Klara, ga je zagrlila. Danas se javlja.
_____ -Želim... prezentirati seminar. Zove se „Pisanje o sreći“.
Ironičan naziv, ironična tema. Tema koju je on izgleda sa razlogom dobio. Tema o kojoj je mogao tako puno pisati. Možda je to razlog zato profesorica misli da je njegov seminar tako jako dobar, možda mu zato daje još jednu šansu - pročitala je njegove misli u tom seminaru, njegov život, njegovo stajalište o sreći. A on, držao je bedž u ruci. Na njemu je pisalo crvenim slovima:
_____ "Kažu da vrijeme mijenja stvari, ali zapravo ih mi samo moramo promjeniti."
_________ Izašao je pred razred. Otvorio seminar i počeo čitati. Za čudo, svi su ga slušali, apsolutno svi u razredu. Njegov život, njegu sreću. Njegov položaj, njegovi „prijatelji“. Njegov seminar...



afternote: ummm... da, neki događaji i razgovori su tako... BLAH! ali nema veze, neću mjenjati. od priča koje imam ova mi je najmanje draga (da budem iskren). ali čak i ona priča svoju priču pa... nema veze. stavim ju do kraja. inače, da... tu je i nova priča. i da, postoji dejčak-lisica. raj. i tako to... ugl. svi koji dolaze pročitati - THNX! ostali... ČITAJTE i komentirajte!! sad bi se trebao spremati... kao... idem...

"Success is not final, failure is not fatal: it is the courage to continue that counts."
Winston Churchill


"The smallest fact is a window through which the infinite may be seen."
Aldous Leonard Huxley


"If you're not failing every now and again, it's a sign you're not doing anything very innovative."
Woody Allen



nastavit će se ( KOJE SU ŠANSE... ) ...
- 20:06 - Komentari (7) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>