empty space

četvrtak, 08.05.2008.

knjiga sudbine - kraj!

sadržaj:
stage 01 - pokušavajući otvoriti vrata
stage 02 - reci im da griješe
stage 03 - novi život kuca na vrata
stage 04 - snovi se ne ispunjavaju svima
stage 05 - koje su šanse...
stage 06 - dokaz da smo ljudi
stage 07 - spoznaja!



stage 06 - dokaz da smo ljudi


_________ Sve će biti ok. Sve će opet početi. Novi dan je. Novi prekrasan dan. Četvrti dan kiše, ali dan je prekrasan. Ulice su potpuno poplavljene. Grad je dodjelio gradske autobude u sve ulice da dođu po učenike i studente. Marko je danas ostavio Knjigu Sudbije ispod kreveta. Misli da mu više ne treba. Nova godina njegova života, novi početak za njega. Istrčao je dolje sa kata. Viknuo:
_____ -Dobro jutro! - iako nikoga nije bilo u kući i istrčao van oblačeći jaknu još uvijek.
Čak je i kišobran ostavio u kući. Trčao je prema školi. Smješak mu je razarao mrgudno lice. Na ruksaku je nosio novi bedž. Pokraj njega dođe Klara, isto trčeći - trčala je pokraj njega:
_____-Nešto si mi vesel ovo jutro?
On počne pričati što se jučer dogodilo:
_____-Zamisli... jučer, kada sam došao u školu...
Klara se samo nasmješila i stala. Marko je nastavio trčati, nije ni primjetio da je ostao bez svoje „anđelice“. Pričao je trčeći prema školi. I bio je sretan dok to priča. Iz džepa su mu ispale cigarete. Nije se niti po to vratio, danas mu nije takav dan da zapali. Čak dapače, on izvadi i upaljaš i baci ga sa strane.
_____ -...i na krovu je kasnije došla i stavila kišobran... - još uvijek je glasno pričao dok mu je kiša pljuštala po licu.
_________Autobus pun učenika i studenata prođe brzo pokraj njega. Pošpricao ga je. Nije mario. Ionako je mokar. Neki su ga gledali iz autobusa, mislili su: „Ovaj nije normalan. Mogao je autobusom u školu.“ Zašto se gurati u malenom autobusu kada je dan tako prekrasan, kada je svijet danas samo njegov. Kao da se u jednoj noći preobrazio, postao običan i vesel učenik, kao da ga je netko tako brzo prosvjetlio.

_____-Ej, bok! - prišao mu je netko iz razreda.
Marko ga pogleda.
_____ -Svidio mi se tvoj referat od jučer. Baš je - dobro napisan! Ja sam Matej, drago mi je, - ovaj mu je pružao ruku.
_____-I meni! - Marko se nasmješi i rukuju se. Matej je bio visok, žgoljav, nosio naočale i imao kratku kovrčavu kosu. Iako je na prvi pogleda izgledao kao smušeni štreber, to nije tako. Vrlo je lijen, iako pametan. Uvijek će izabrati zabavu prije učenja. I uistinu, svidio mu se Markov jučerašnju referat - htio je napraviti prvi korak, pokazati cijelom razredu da je bolji od običnih pretpostavki i strahova. Prišao je strašnim učeniku iz njegova razreda, osamljeniku s namjerom da mu bude pravi prijatelj. I on, nije tako strašan - Marko. Evo, sada se smješio i rukovao s njim. Ostali učenici su polako ulazili u razred, gledali su dva nova prijatelja. Još dva Matejova prijatelja su došla do njih dvojice. Svi su se upoznali, kao da su prvi razred, kao da su prvi put tu, kao da se prvi put vide. Nisu se više plašili, nisu imali predrasude, jer je netko već napravio prvi korak.
_________Smijali su se zajedno. Zapravo su bili ugodno društvo. Svatko sa svojom pričom, svatko sa svojim životom. Mislim, da je ovo prvi put da Marko ima prijatelje, ili da je barem na pragu prijateljstva. I dobro se osjećao, osjećao se vraški dobro - sada se osjeća kao da može učiniti bilo što, na vrhu svijeta je. Dokaz da je i on čovjek, da je živ - kao svi ostali.
_________Prije zvona je u razred došla gošća. Sramežljivo je gledala s vrata. U grupicu od četiri učenika, točnije u Marka. Ona mu mahne. A on, hitro potrči prema njoj.
_____ -Bok! - pozdravio ju je.
Neočekivano - zagrlio ju je. Dan ostaje sve bolji i sve sunčaniji, iako ni danas sunce neće proviriti iza tmurnih kišnih oblaka. Marko više nije mislio na svoje probleme, nije mislio crno. Tako lagano i tako brzo - u par dana i uz pomoć ljudi koji uistinu sada jesu oko njega. Zazvonilo je školsko zvono. Ivana ode prema svom razredu.
_____-Vidimo se poslije nastave, - namignula mu je.
Dječak sjedne na svoje mjesto. Nije mogao vjerovati da mu se sve ovo događa. Možda... sanja? Možda ovo nije stvarnost? Čak i ako je tako - nema veze! Za sve je zaslužna Knjiga Sudbine i Klara...
-Klara? Gdje je... - Marko se sjeti nje.

_________Ona je bila u Markovoj sobi. Sagnila se polagano dolje, pogledala ispod kreveta. Knjiga Sudbine i srebrna olovka su bili tamo. Ona izvadi to van. Stavila je u torbu koju je danas nosila na leđima. Sjela je na krevet. Pogledala oko sebe. Kimala je glavom lijevo-desno. Sada ide najteži dio, nešto što mora učiniti. Neće biti lagano, ali zato je ovdje. Navila je budilicu na Markovom satu i krenula van sobe. Na vratima sretne Markovu majku.
_____-Tko si ti? Tražiš Marka...
_____-Vaš sin vas voli jako! Recite mu ponekad, recite kako se osjećate! - glasno je govorila Klara.
Istračala je van na kišu. Majka je još uvijek stajala gore na katu. Tko je to bio i kakve su to riječi? Naravno da ona voli svoga sina, pa po cijele dane se ubija na poslu kako bi mu pružila sve - sve što ona nije imala kada je bila dijete.
_________„Anđelica“ je dotrčala do ugla Petrove ulice, ušla u zgradu koja se gradi i popela na osmi kat. Pogledala je grad koji je gotovo bio poplavljen. U tom trenu su na svim radio postajama i kanalima na tv-u javljali da se nastava prekida do daljnje obavijesti. To znači samo jedno, tisuće učenika će sada potrčati kući - na njihovo sigurno mjesto.
_________Pljušalo je sve jače. Jače nego prijašnjih dana. Kao da će kapljice probiti beton, kao da će kiša uništiti grad, kao da je srdita na stanovnike. Pljušalo je i nitko nije mogao ništa učiniti.

_________Marko je obukao jaknu, došao do ulaza u školu. Nije izlazio na kišu. Matej, Mihael i Kleo su ga pozdravili. Njegovi novi prijatelji. Svatko je raširio svoj kišobran i krenuli su kući. Marko je još uvijek nasmješeno čekao. I dočekao je. Ivana dođe do njega. Isto se smješkala. Izgleda da su nekim čudnim načinom, nekim čudnim putem - oni našli osobe koje će voljeti. Našli su osobe zbog kojih će se truditi biti bolji.
_____-Što je to? Kakvo je to kucanje? - dječak se osvrne oko sebe i upita.
Ona nije ništa čula. Isto se okretala ali nie čula ništa.
_____ -Nešto kao kucanje sata. Tik-tak... Ne čuješ? - zbunjeno je ovaj gledao u nju.
tada se sjeti nečega. Prije četiri dana, u zgradi koaj se gradi - isto mu se učinilo da čuje kucanje sata. tamo gdje je prvi put sreo Klaru i dobio Knjigu. Trgnio se i potrčao van na kišu.
_____-Marko!! - vikala je Ivana za njim.
Nije stajao, samo joj je doviknuo da negdje mora hitno otići i da se vide kasnije. Niti je on shvaćao što se događa, niti ona. Stajala je unutra, u predvorju škole. Što se događa s njime, neće valjda opet upasti u neku nevolju? A on, nije ju htio povesti sa sobom, nije ju htio uvlačiti u svoje probleme, svoje brige. I prije je bio sam, tako da ovo neće biti teško - ovo je nešto što opet mora učiniti sam, za prijašnjeg sebe, za budućeg sebe, za njegovo bolje sutra. Shvaća zašto čuje kucanje sata, napokon shvaća kako, zašto i gdje je sve počelo za njega. Njegova sudbina ga čeka. Trčao je što je brže mogao, što je snažnije mogao! Ostajao je bez daha. Nikoga na ulicama. Tako je i bolje, ovo je njegova „bitka“! Ogromne lokve vode na tlu - ispod kojih se ništa ne vidi, ispod kojih može biti bilo što.
_________Ovo je bio njegov dokaz da je živ, da je kao i svi ostali. Njegov dokaz da je sada drugačije. Iako je osjećao tjeskobu, mučenje i strah, ujedno je bio i sretan. Sada se bori za sebe, nije podigao ruke i odustao. Sada će se boriti za sebe, onako kako je trebalo od početka. Sada zna da zaslužuje šansu kao i svi ostali, nisu drugi bolji od njega. Spletom okolnosti, baš on je imao nesretno djetinjstvo - ali sada trči iz sve snage, kako bi imao sretniju budućnost.



stage 07 - spoznaja!


_____-Što radiš ovdje!? - zadihan je upitao.
Stajao je iza Klare. Ona je pak stajala na samom rubu osmog kata, tamo gdje su se njih dvoje upoznali. Bila je suha. Dok je kiša padala po njoj. Okrenula se, zabacila sjajnu kosu. Pogledala ga ravno u oči. On je zadihano stajao iza nje.
_____-Jesi li se zabavio?
To je bilo čudno pitanje. Kako to misli: da li se zabavio? Smirio se. htio joj je prići ali ona mu je rukom odmahnula da ne prilazi. Spustila je torbu s leđa. Duboko udahnula. majicu na leđima joj poderu krila koja su joj izlazila iz leđa. Veličanstveno i sjajno, raširila je besprijekorno bijela krila.
_____-Ja nisam anđeo. Takva sam u tvojim očima, takvu me ti želiš vidjeti, Marko.
_____-Tko si ti onda? Što hoćeš sada od mene?
Ona se još uvijek smješkala, iako su ju rijči pogodile.
_____-Sada, kada si napokon nabrao nešto sreće, kada se možeš smješkati, više ti nisam potrebna? Niti ova Knjiga? - na ove riječi, Klara izvadi debelu Knjigu Sudbine iz torbe.
_________Otvorila je knjigu. Marko je htio potrčati prema njoj,ali ona je već zapisala rečenicu unutra:
_____ „Nije se mogao pomaknuti. Noge su mu klecale.“
_____ -Vrijeme je da ti pokažem što još ova Knjiga može učiniti čovjeku. Učiniti slabom čovjeku...
Na ovo se Marko već namrštio. Htio joj je nešto reći, otvorio je usta. Riječi nisu izlazile van. Sjetio se kako je nekidan došla u njegov razred i pred svima ga zagrilila. Sjetio se svih lijepih riječi koje mu je rekla. Dala mu je Knjigu, ozdravila ga ovdje. Dala mu je šansu za bolji život. A sada... nešto nije uredu. Nešto nije skladno kako je prije bilo. Iako se ona smješka, u očima joj vidi neku iskru. Nije to mržnja, više kao žaljenje.
_____ -Gledaj, sada ću ti reći što pišem unutra: „ Marko je polako išao prema rubu zgrade, pao je dolje i poginuo.“
_________Uistinu, njegove noge su se počele pokretati. Krenio je prema rubu kata. Krenuo je prema svojoj smrti. To je njegova sudbina? To je zapisano u njegovu Knjigu!
_____-Zašto...? - nije mogao niti rečenicu složiti koliko je bio preplašen.
Klara nije odgovorila, samo se nasmješila, zatvorila Knjigu i nestala. Okretao je glavu ali nje nije bilo oko njega. Ostao je sam - sa svojom okrutnom sudbinom, riječima u Knjizi koje se ne mogu poništiti i promjeniti. Njegovi koraci su se približavali rubu.

_________Zbog sudbine? Poginut će zbog običnih riječi? Kako je to jadan kraj! Zar je zato dobio Knjigu, da se malo zabavi, malo iživi prije kraja? Ovo izgleda kao njegovo samoubojstvo, ali nema izbora, nema izlaza, nema odluke. Zar je to život? Skiptiran i određen - nemamo utjecaja na naše radnje, događaje oko nas? Ne upravljamo svojim životom? Zašto onda uistinu uopće živjeti? Ako ne možemo zapravo birati, one važne stvari nisu naš odabir nego je tako preodređeno. To je sudbina? To je naš život? Ne, ne vjeruje u to! Iako sve što se dosada dogodilo govori drugačije, iako par dana unazad govori kako je sudbina svima zapisana, iako je bio svjedok svoje sudbine i kako se život može promjeniti - on sada hoda prema rubu i polako, sasvim polako - počinje vjerovati u slobodan izbor.
_____ -Želim živjeti... - tiho je rekao.
Par koraka do ruba, do kraja. Da, ovo uistinu jeste kraj! Kraj nečega, početak nečega novoga, nečeg prekrasnog - vjerovanja u slobodan izbor!! Kakva je onda ovo igra? Kakva je onda ovo sve glupost!?
_____-Želim živjeti! - viknuo je opet i okrenio glavu prema iza.
Na licu mu bijesan izraz, oči pune vjere. Stao je! Noge se nisu kretale same.
_____ -Naravno! Jer nam nije zapisano, jer sami stvaramo svoju budućnost, jer svaki novi dan je bezbroj šansi da učinimo nešto dobro, nešto loše! Jer smo sami odgovorni za život koji živimo! - srdito je vikao.
_____-Bravo!! - Klarin glas.
Pojavi se pokraj njega.
_____ -Koliko ti je samo trebalo! - rekla mu je sretnim glasom.
Knjiga Sudbine se u njezinoj ruci zapali. Marko ju nije ništa pitao. Bistar je on, pametan čak. Shvaćao je sve. Cijelu ovu „igru“ je napokon shvatio.
_____-Hvala ti... - sa suzom u oko je rekao.
Ona ga zagrli. Topli je odjednom postalo. Klara ima tako topal zagrljaj. Zagrljaj koji ti govori: sve će biti ok.
_____ -Hej, ma nije to ništa! Nemoj mi se rada raspekmeziti. Pokvarit ćeš svoj imidž! Netko te je morao dobro „išamarati“ da se probudiš i trgneš na noge. Sve što si učinio do sada, sve stvari koje su ti krenule nabolje - sam si zaslužan za njih. Čak i onaj dana kada si amo došao i dobio groznicu, sam si nazvao prije toga majku na mobitel da dođe po tebe. Ne postoji Knjiga, stvar, osoba, događaj koji će upravljati tvojim životom...
_____-Znam to. Zaboravio sam to, ali sada znam...
Pustili su se iz zagrljaja. Ovo je bio rastanak. Kiša je tu cijelo vrijeme bila za njega, oplakivala je jednu izgubljenu dušu, padala je uporno samo za njega - osvjetljavala mu je put. Shvatio je to, ona mu je rekla, pokazala. Ako je sada kraj svemu ovome, onda je početak nečemu novome. Vrijeme je da Marko počne sam pisati svoju priču, bez utjecaja Knjige, bez „anđela“ - samo stvarni život, samo njegove odluke, samo njegova budućnost. Klara vjerojatno niti ne postoji. Događaji koji su se zbili, za njega su stvari - no jesu li se uistinu dogodili? Kiša koja pljušti već četvrti dan - ljeto je, vjerojatno niti ne pada kiša. Sve se zacrni oko Marka.

_________Ne kiši danas. Nebo nije više tužno. Nakon četiri dana neprestanog pljuska, napokon se smirilo, pribralo i pomislilo na ljude ispod - nebo. Grad je poplavljen, ljudi povučeni u kuće, atmosfera je užasna. Svi su neraspoloženi. Svi su... „pokisli“. Marko gleda kroz prozor. Nije da se plaši, ali ne žali još uvijek izaći van. Metereolozi nisu najavili nikakvu kišu, nisi predvidjeli niti pljusak. A sada, vrtovi i dvorišta su poplavljena, škole i fakulteti zatvoreni,a na posao ide samo onaj tko je primoran. Grad je miran. Potpuno miran, nema ljudi koji sretno i zaljubljeno šeću ulicama, nema bandita koji pokušavaju nešto ukrasti, nema ni beskućnika, nema ni čistaća, nema... nikoga.
_____-I hoćeš li cijeli dan zuriti kroz prozor? - upitala ga je Ivana.
Okrenio se prema sobi. Ona je tamo stajala, sasvim ljupko i umiljato. Da, tu je, kod njega u sobi. Markov otac je došao po njega i nju na ugao Petrove ulice. Marko ju je zvao mobitelom kada je šišao dolje sa zgrade. Zvao ju je da bude uz njega tada. I ona je sretno došla, s kišobranom. Zvao ju je da bude dio njega u tom trenutku, kada će sve okrenuti naopako, život početi iz temelja, truditi se biti bolji čovjek - i uspjeti. Jer sama činjenica da želi biti bolji, činjenica da se trudi - čini ga ispravnom osobom, dobrom osobom. Zatim su zvali Markovog oca da dođe po njih. Otac je otišao s posla i žurno došao automobilom. Baš kao kada je žena doša po svog muža, majstora, prije par dana - tako je sada njegov otac došao po njih.
_________Markova majka je ušla u sobu i donjela kolače i sok. Toga trena, upravo toga jedinstvenog trena - život mu se učinio ispravnim, sjeo je na svoje mjesto. Ima tu još dosta posla, dosta truda - godine su iza njih, godine muke, trpljenja i patnje. Ali također su godine ispred njih. Marko je pogledao Ivanu. Nasmješio se. Uspio je?


KRAJ!


afteronote: na zahtjev čika Ivijana... stavih kraj ove priče. da se zna kako se zbilo, zašto se zbilo i kako je završilo. to bilo to... u vez sudbine, od mene. kraj druge priče. svima koji su čitali - falja! oni koji nisu...trebali su.. nije kasno ;) pfff. možda, a možda i ne - nova priča bude stavljena ovdje. to je sve upitno, usklilno, i negativno pozitivno. (u novim pričama se malo više opisuje okolina, stanje likova, osobnost, izgled situacije... dakle.. poboljšanje!?). WRITE YA!

citati:
"Never underestimate your own ignorance." (Yan Bashkin)
"Take my advice, I don't use it anyway..." (Mihir Chhangani)
"I think luck is the sense to recognize an opportunity and the ability to take advantage of it... The man who can smile at his breaks and grab his chances gets on." (Samuel Goldwyn)

special add-on:
_________...jer ćemo početi od kraja. Pokazati što se dogodilo, što je rezultet svega što smo učinili, vremena koje smo potratili. Vidjet ćete što se konačno zbilo, bez početka, bez uvoda i bez upozorenja!

_____-Hej, pogledaj, ovo si ti učino!! Ovo si ti zgriješio!
Okrenio se prema ovome, okrenio se i kleknuo pokraj njega. Nakosio je glavu:
_____-Što? To je to?
_____-Da! Uspio si. Leonard je gotov, njegov život i njegovi napori. Njegova patnja da postane čovjek i da osjeća. Sada je napokon sve gotovo.
_____-Ovo je onda zbogom? Za Leonarda.
Obojica su se ustali. Ispod njih je ležao netko... vjerojatno Leonard. Bio je sav izudaran i krvav po licu. Izgledao je tako napačeno, izmučeno. Ali i olakšano. Nemoguće pročitati s toga beživotnog lica, tko i što je Leonard? Što i kako se zbilo? ....

iz priče: PUT U RAJ...
- 11:07 - Komentari (2) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>