empty space

utorak, 10.06.2008.

svijet sam po sebi

"the stongest thoughts can change the world..."



Dječak mi je pristupio. Bojažljivog koraka, skrivenih očiju i nemirne duše. Došao je na metar od mene, podigao glavu i uperio oštar pogled u moje oči. Tamne su, oči...
____-Hoćeš li mi ti dati poklon? -upitao me.
Glas... nešto neobično, nešto što prije nisam čuo. NJegov glas nije dolazio do mojih ušiju. Nego je direktno ulazio u mene. Možda direktno do srca, ili do mozga, možda do duše. Htio sam ga pitati kakav to poklon i tko je on, ali preduhitrio me je:
____-Za rođendan. Poklon za rođendan!
____-Danas ti je rođendan? -otvorio sam usta, ali ova rečenica i te riječi - nisu se čule.
No ipak, on me nekako čuo. Sada sam već pomišljao da mi čita misli. Još jedan maleni korak je napravio prema meni, uzeo me za ruku.
____-Meni je rođendan svaki dan. Bilo koji dan. Na dan kada mi pokloniš dar života, najljepši poklon...
Zurio je u mene, nije ništa više govorio. Možda je čekao da shvatim... nešto. Ne znam što. Nisam više htio biti na tom mjestu, pokraj tog dječaka. Odlučio sam se probuditi...

Djevojka i ja imamo dogovor, prvo ćemo graditi karijeru tek onda zasnovati obitelj. Već smo pet godina u vezi, zaručeni, zaposleni. Bliski i zaljubljeni. Došla je do mene sa vješću da je trudna. Bojažljivog koraka, skrivenih očiju i nemirne duše. Uhvatio sam ju za ruku i pogledao u oči. Tople su, oči...


(dedicated to a friend...)

- 15:47 - Komentari (16) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>