empty space

četvrtak, 19.06.2008.

na kraju svijeta

Kao stvari koje su važne, tako i one nevažne... postoje tu, na ovom malenom plavom planetu bezvezez išaranim kopnom. Poput misli i riječi koje nešto znače, tu su i one koje su besmislene, ali postoje. I baš kao ljudi kao ja, tu su i oni koji mogu nešto učiniti. Tu su ljudi koji se mogu pomaknuti i kihnuti. Ne kao ja... beskoristan i besposlen. Ne kao ja... usamljen i na kraju svijeta. Takav sam bio, sve dok jednoga dana malena djevojčica nije došla do mene.
Hodala je tiho na vrhovima prstiju. Hodala je do mene, po krhkom tlu koje čeka da netko grubo stane i slomi ga. Podigla je milu glavu prema meni. Oči su joj bile neke boje, ali bile su iskrene, bile su dobročudne. Oči poput stvari koje su važne, poput misli i riječi koje nešto znače. Ona, djevojčica koja nešto može učiniti. Stajala je ispred mene. Jedva sam uspio sustiti glavu - ne smijem se puno micati. Stojim nepomično otkako znam za sebe. I držim ruke visoko gore.
„Zašto to radiš?“ -umiljatim i anđeoskim glasom me je pitala.
Kakvo je to pitanje uopće?? Kakve li drskosti od tog savršenog bića, kakih li oštrih riječi u prostom dobronamjernom pitanju! Nisam htio odgovoriti, jer bi to značilo da ću pomaknuti svijet.
„Ako si tako jadan zbog toga, zašto to činiš još uvijek? Reci mi, možeš li ti postojati bez toga tereta iznad glave?“
Možda ona jeste anđeo! Došla je u toj bijeloj haljinici da mi oduzme svijet. Otkako znam za sebe, stojim ovako, ovdje na kraju svjeta i iznad glave držim cijeli svijet, držim maleni planet zvan Zemlja. Plav i bezveze išaran kopnom. Ne smijem se pomaknuti da ne stresem sve u njemu, ne smijem ništa reći da ne stvorim potrese - ne mogu kihnuti da ne uništim gradove. beskoristan i besposlen, usamljen na kraju svijeta.
„Ne smiješ ništa niti reći, zar ne? Bojiš se da ne srušiš svijetove? Koja korist od svega toga... Imaš li ti ime?“ -znatiželjna je djevojčica.
Ime... to je ono što čini osobu jedinkom? Prepoznatljivom. Identitet! Nemam to. Ja sam onaj koji drži svijet na rukama, koji drži teret na ramenu. Ja sam onaj o kojeg se svi oslone - da budem tu, da budem snažan, da budem miran. To sam ja. Ljudi se oslone na mene da im štitim svijetove.
„Ljudi... se oslone na tebe...“ -to je njezin glas, za moje misli. Njezin glas za ono što sam sada mislio. Moj anđeo! „Onda...“
Onda nisam beskoristan... Nisam besposlen sve dok ima ljudi. I nisam osoba bez identiteta sve dok dišem, jer ja sam... tu za druge. Ljudi se na mene oslone! Nisam beskoristan, jer postojim, jer sam tu za druge. I ako dopustim... možda će i drugi biti tu za mene. Možda će netko doći i reći da mi želi pomoći - držati svijet na ramenu...
Nisam niti primjetio, djevojčica se preslatko nasmješila i okrenila. Odlazila je...



-------------------------------------------
note: ovaj...kao bonus, donosim i jednu stariju priču, neobjavljenu. nije nužno čitanje, kvaliteta je upitna! ^-^
-------------------------------------------

kraj svijeta!

Svijet se bliži kraju. Ovoga puta sam siguran. Tu je iza ugla...kraj! Danas sam se probudio na početku kraja svijeta. Vidim oblake kako krvare, vidim rijeke kako su prestale teči. Ljudi su zbunjeni i usmljeni, preplašeni i zatečeni. Prave se da nije istina, da nije kraj. žele negdje pobječi... ali nemaju gdje, nemaju kako.
Vidim tlo kako propada duboko, vidim zvijezde i mjesec u podne. Svijet će izgorjeti danas, vjerujem da će se danas sve završiti. Svi su na ulicama, nisu uplakani. Stoje tamo i mole se, za još jedan dan. Mole se da se sutra mogu probuditi isto, mole se za još trenutak vremena u ovom svemiru. Neće im to pomoći, niti meni.
Satovi su prestali kucati, vjetar je prestao puhati. Životinje su se umirile, legle na stomak i čekaju. Sada je gotovo.. za mene i za tebe, za njih, za sve nas. Dokle smo došli u našim životima, dokle smo došli kao ljudska rasa? Sagledati to sve...? Ne, bolje ne. Nema smisla, jer nije postignuće...
Svijet se bliži kraju i ljudi još uvijek ne čine ono što je bitno. Nisu uz voljenu osobu, ne brinu o njoj - stoje sami i mole se. Za sebe, da vide novi dan. Ovoga puta sam siguran, nema odgađanja. Ovaj zalazak sunca je zadnji. Prekrasan i sreceparajuć, nikada se za ljudski rod neće ponoviti. Vidim kako boja sa zgrada teče dolje, vidim kako starčeve ruke više ne drhte...
- 22:53 - Komentari (13) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>