empty space

nedjelja, 13.07.2008.

ti i ja, gotovo je

Pjesma je polako svirala. Ritam je ubrzavao, glasnoća pojačavala. Sigurno! Park je pun ljudi. Polagani ljudi neodređenih i skrivenih lica. Ti ljudi vode svoj život, ne mare puno za malena čuda oko njih. Čuda koja čine život mogućim, a ne zapažamo ih. Dečko i djevojka su tamo, u tom parku. Na vruć ljetni dan, dan kada je kraj tu negdje, kada se osjeti. Ovi maleni sati što prolaze nose takav teret. Vruće je, sparno. Sunčano i prekrasno vrijeme!
-Hej, gotovo je između nas, -ona je to rekla. Njemu, prozborila je sigurnim glasom dok je gledala gore, u sunčano nebo- avion je prolazio, zapanjujuće.
Da, njih dvoje?? Dvije godine u vezi - presretni jedno pokraj drugoga. Čarobno vrijeme ispunjeno radošću i veseljem, potpuno ispunjeno ljubavlju. Ali danas je tako vruć dan, možda ima i preko 35 stupnjeva! On se nasmješio prema njoj, sklopio oči i prozborio:
-Oke! Ajde bok, bilo mi je drago!
Okrenio se i krenio van parka. Gledao je ljude oko sebe i masovna stabla. Nije ga smetalo što je veza, duuuga veza samo tako gotova? Nije... Ne znam o čemu je razmišljao, ali znam da ju voli. Nije važno, gotovo je. Sretno je koračao, skakutao preko rupa u stazi.
Ona je polako spustila glavu i pogledala u svoje ruke. Nisu znojne, nisu drhtave. Ništa od toga. Zar je tako lagano prekinuti? Ona ga voli, ona ga obožava. Zajedno im je prekrasno i neopisivo. Nije važno, gotovo je. Okrenula se i krenula na sladoled, jede joj se nešto slatko. Da barem ima društvo za to...


note: možda je malo neobično, možda nije realno, možda nije tako lagano... ali inspirirano je pjesmom i htio sam napisati drugačiji prekid veze. ugla, maleni tekst dok ne dođe nešto veće i značajnije. sretno kuhanje na paklenim vrućinama!!

----------------------------------------------------------------------------------------------------

edit 15.7.2008. 23:33h (prva priča na ovom blogu, nepromjenjena, iz zadaćnice u srednjoj školi, jako staro...):
Odlazak...
Jesen. Hladna, monotorna, tako siva jesen. Danas je taj dan. Mislio sam da nikada neće doći. Taj dan kada se osjećaš kao da gubiš veliki dio sebe, svog života, da gubiš puno toga, previše, da nije pošteno što se to događa.
Stajao sam na peronu broj pet na željezničkom kolodvoru. Vrata vlaka već su bila zatvorena. Kroz prozor je tužno gledala jedna osoba. Da, samo jedna, nisam vidio ostale, nisam niti primjetio ima li još koga u vlaku. Bila je to Ana, prijateljica još od vrtića. Ana, susjeda u mojoj ulici. Ana, osoba u koju sam se uvijek mogao pouzdati, vjerovati joj, reći joj sve. I sada, ona odlazi, seli se u Njemačku. Roditelji su joj razvedeni i seli se kod majke školovati se u Njemačkoj. Uvijek je govorila da će taj dan doći. Taj dan kada se osjećaš da gubiš najbolje što si ikada imao uz obitelj.
Stajao sam pod prozorom. Iako je prozor bio otvoren nismo pričali. Samo smo se gledali, tužnim pogledima smo se gledali ne znajući hoćemo li se ikad vidjeti, hoće li jedno od nas ili oboje zaboraviti na ono drugo. Osjećao sam se tako zbunjeno, osamljeno, skršeno. Mogu li ju ikako zaustaviti da ode? Nešto reći, učiniti?
Od malih nogu... Sreli smo se u vrtiću. Moji roditelji su nas uvijek zajedno vozili u vrtić i iz njega. Poslije, zajedno smo išli u osnovnu školu. Autobus nas je vozio u školu i iz nje. Sada, nakon osam godina osnovne škole, vlak stoji na peronu broj pet i čeka polazak. Možda još par minuta, sekundi do rastanka.
Bili smo susjedi. Nekad bi se ja njoj ušuljao u sobu, nekad bi ona do mene došla. Pričali bi po cijelu noć, zabavljali se. Imali smo slične interese. Bili smo pravi, najbolji prijatelji.
A sada , kad se vratim s kolodvora pogledat ću kuću do svoje i neću ništa vidjeti. Bit će tamo prazna kuća, kuća za prodaju, kuća puna uspomena... a ipak, tako prazna kuća.
Čak smo par godina i zajedno išli na ljetovanje. Jednom ja sam njezinim ocem i pomajkom, jednom ona sa mojim roditeljima i braćom. Nismo niti jedno ljeto mogli provesti razdvojeni, a sada – možda ćemo ostatak života provesti razdvojeni.
Ispružila je ruku prema meni. Uhatili smo se. U toj tišini začuje se buka vlaka. Krenuo je. Krenulo je. Kraj. Zadnja riječ koju sam izustio bila je njezino ime. Ali još uvijek se kristalno jasno sjećam njezinih zadnjih riječi. Vlak je već krenuo, trčao sam za njim. Mahala je i iz sveg glasa viknula:
-Nemoj me zaboraviti!


----------------------------------------------------------------------------------------------------
- 23:24 - Komentari (13) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>