empty space

srijeda, 13.08.2008.

slomit ćemo svijet još jednom!

to sam ipak ja, udaljen i uplašen??
Ovo je pak svakodnevno mjesto, ono koje ne poznajem... puno je ljudi, ljudi koji su oko mene stalno, ljudi koje ne poznajem. Puno je zvukova, koje ne razumijem.I mrači se, to barem razumijem... Izgleda da sumrak dolazi, dan polako odlazi. Ljudi prolaze tako usporeno. Uhvatio sam za rame jednog čovjeka, okrenio se - bez lica... i nestao je. Pretvorio se u nebrojne mjehuriće i vjetar ga odnio. Panika me počinje hvatati. Zato posežem za drugom osobom, trebam nekoga sada!! Isto - bez lica i nestaje ispod moje ruke. Zar... će svi nestati ako ih dotaknem, zar će svi pobjeći ako im se približim? Jesi li svi bez lica??
Čučnuo sam dolje i spustio glavu. Ne želim se više obazirati na situaciju oko mene. Ionako je već odveć previše tamno, a postaje sve tamnije. I oni, ti... "ljudi" sve se brže kreću oko mene. Ako netko slučajno zapne za dečka koji čuči dolje, onda nestane. NJegovo postojanje više nije bitno, jer je dotaknuo - mene! Žamor ljudi se stišava polako, sve dok nije potpuno nestao. Otvorio sma oči i ustao se. Ostao je samo jedan čovjek. Leđima okrenut od mene. Nije hodao, samo je stojao mirno sa rukama u džepovima. Bojim se prići mu, ako je to zadnji čovjek i priđem mu, ako nestane zadnji čovjek jer sam mu prišao.
Zato sam se okrenio u suprotnom smjeru i stavio ruke u džepove, nisam se pomicao. Ali nisam niti shvatio: za njega, sada sam ja postao taj udaljeni čovjek sa rukama u džepovima, koji se ne miče. Za njega sam ja posljednji čovjek kojemu se boji priči jer bih mogao nestati. Ostao sam tamo stajati, i on je ostao tamo stajati. CIjelu vječnost... udaljeni...


največa predstava na Zemlji
Pozornica se polako osvjetljava. Počinje predstava, največa na Zemlji, največa u ljudskom rodu!! Publika je popunjena sto posto i SVI su tu, apsolutno svi. Neki i nisu svojom voljom, neki žele pobjeći van, neki ne žele slušati i gledati, neki to i nemogu... Ali sada je kasno, sada su svi tu, i platili su kartu skupo - cijenom života. Predtava koja će trajati jako dugo, od početka do kraja, od rođenja do smrti.
Spuštaju se beživotne lutke na pozornicu. I to je to... ništa ne rade, te lutke tamo samo stoje. Nakon par sati par ljudi se počinje buniti, zatim se još njih okreće. Počinje pobuna, predstava ne valja. Največa na Zemlji? Največa u ljudskom životu? Penju se nekolicina na ogromnu pozornicu, trgaju lutke. Na drugom dijelu kazališta, beskrajnog rađaju se djeca. Tamo negdje je jedan djed upravo umro. Klinci se penju po zidovima. Red koji je vladao u kazalištu ubrzo biva narušen, mir prerasta u nemir i počinje kaos. Više nitko ne zna što drugi rade, više nitko ne može paziti na sve, na sve ljude Zemlje, na sve gledatelje predstave.
To je život... to je ta predstava - ljudski život, največa predstava na Zemlji. Pozornica, to je ona - Zemlja. A glumci - to smo mi, ne neke beživotne lutke. Počela je predstava i neće se završiti tako brzo!
- 12:23 - Komentari (17) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>