petak, 22.08.2008.
"zbogom" i pola_godine
|
Na početku... ta večer je još jedna od običnih, miran petak, toplo vrijeme i svi se okupljaju na trgu za izlazak. Deset sati navečer je, vrijeme kada prijatelji dolaze jedni po druge u centar grad i zatim idu van se zabaviti. To je vrijeme i mjesto kada se najviše mladih okupi u isto vrijeme tokom cijelog tjedna, a onda svatko na svoju stranu, svatko na svoj način zabave.
Mateo je došao do svojih, nasmješio se i rukovao sa svima. Tri fredna su već došla, još se samo jedan čeka. Do njih stoji Mateova bivša i njezine prijateljice, i oni istu idu van. I oni se isto okupljaju u deset na trgu, i oni su isto tu. Mahnio im je, i ona je mahnula njemu. Okrenio se prema svojem društvu i ona se okrenula prema svojem. Njih dvoje su imali duuugačku i uspješnu vezu, njegovu prvu pravu vezu, a njoj... prekraskno iskustvo uz dečka koji ju je obožavao. I prekinuli su naglo i iznenada. Zašto? Da... Pogledao je iza prema njoj, nije ga gledala. Okrenio se na drugu stranu. Dolazi posljednja osoboa koju čekaju, sada mogu prema kafiću pa poslije na bilijar. Ona se okrenila prema Mateu, on ju nije gledao - gledao je prema frednu koji dolazi do njih. Uistinu ju je tako brzo prebolio i prešao preko svega što mu je značila!? -Agent Rusek! -netko je zazivao u gužvi. I netko je došao do Matea. Njemu je viknuo. Iako se Mateo ne preziva tako, iako nije nikakv agent. Ali Mateo ga nije začuđeno gledao, lice mu se uozbiljilo, poprimilo sive tonove. Zbunjeni su svi, i svi su okrenuti prema čudnom tipu Mateovih godina. Ovaj se nije obazirao na to, samo je nastavio: -Vrijeme je da krenemo natrag. Večeras je prolaz otvoren. Rekavši to, on se odmakne od Matea i ispruži ruku. Ona je zasvijetila žarko bijelom bojom. Svijetlost se polako širila preko cijelog mladića te iznenada zabljesne i utihne. Kada se sve stišalo, mladić je imao dugu bijelu kosu i potpuno crne oči, bez bjeloočnice. Skupio je ruke, još jednom pogledao Matea, kimnuo mu glavom i brzo poletio uvis te nestao uz bljesak na nebu. Vratio se... Svi su šaptali nešto. Ovo što se sada dogodilo nije moguće, to se viđa samo u filmovima. Ne može biti stvarnost! Zbunjeni su i preplašeni. Matoevi prijatelji i njegova bivša... nisu se htjeli približiti Mateu. Sada su svi gledali u njega. Okrenio se prema njima, otvorio usta i rekao: -Pa... bilo mi je drago. Lijepo putovanje sam imao ovdje s vama. Sada se vraćam! Ispružio je obje ruke, isto su zasvijetlile i svjetlost se širila po njemu. Bljesnulo je i imao je kratku bijelu kosu i crne oči, kao ovaj lik što je već nestao negdje gore. To znači da će i on ići, nestati... vratiti se!? -Ideš i ti...?? -bojažljivo je rekla Izabela, njegova bivša. Preplašena i izgubljena kao svi ostali, ali voli ga još uvijek - i ne želi ga potpuno izgubiti. To je sada shvatila, sada kada Mateo može potpuno i u cijelosti otići iz njezina života. Zato je smognula malo snage i hrabrosti da mu se obrati. Mateo, agent Rusek, se okrenio prema njoj. -Da. Ovo je zbogom. Moram se vratiti u svoje vrijeme... Skupio je ruke i pogledao gore. Spreman je! -Nemoj... -opet je tiho rekla i napravila sićušan korak naprijed prema njemu, ne zna što više da kaže. -Hvala, -on je rekao: -Pokazala si mi cijeli novi svijet. Baš ti. Pokazala si mi što je značenje riječi ljubav, a što znači slomljeno srce. Pokazala si mi što je iskren osmijeh i što je suza oja teče iz oka. Zato, ostani tamo i raduj se svakom danu, jer budućnost... nije tako vesela... Opet je podignuo pogleda gore. Tako je blizu da nestane od svih, da se vrati u svoje vrijeme. Ne želi to, želi da postoji neka sila, neka moć koja ga može zaustaviti i ostaviti ovdje, sa osobama do kojih mu je stalo, osobe do kojih je počeo mariti s vremenom. Ali ne postoji takva sila, mora se vratiti... -Volim te. Još uvijek... cijelo vrijeme sam te voljela... I više nije znala što da kaže. Nije se više mogla približiti bivšem koji je blago svijetlio bijelom bojom. A onju je tada zadnji put pogledao u oči. Na licu mu je bio osmijeh, a na obrazu suza koja je tiho tekla dolje. Nije ništa morao reći. Gledajući u nju, hitro je odletio gore u oblake i uz žarki bljesak nestao, otišao u svoje vrijeme. Vratio se. Dolje je još uvijek tiho, na trgu. Policija je dotrčala do tamo da vidi što se događa. Izabela je stajala nepomično i gledala u nebo. Zbilja se više nikada neće vidjeti, zbilja ga je pustila zauvijek iz svoga života?? Najbolje što je imala, pustila je da ode!? I vrijeme se nastaviti protjecati. Godine će prolaziti. Novi ljudi dolaziti. On se više neće vratiti... note: sorry na ovako dužem tekstu, ali ovo sam sanjao jedne noći. Doduše ne točno ovako, jer se ne sjećam svega, ali otprilike. i htio sam reći da VOLIM SVOJU HANNICU!! LJUBE, SRETNO POL GODINE ZAJEDNO!!! bilo mi predobro jučer, na polu-godišnjici! ;) MISS YOU TODAY!!   HI! KUKO & CUCA! |
