ON: Hej! Sjećaš li se prije 5-6 godina...? Kada smo bili sretni i bezbrižni i život se nije činio tako teškim. Kada smo dane provodili vani, na tratini. Vani, u susjedovom voćnjaku. Gore, na stabilima, na spaljenoj kući. Kada bi se svi okupili i igrali nogomet na igrališu pokaj pruge, kada bi igrali nogometni tenis na cesti ispred moje kuće. Kada je ova ulica bila živahna, kada je smjeh, jurnjava, nemir i nestašluk vladao ulicom. Reci da se sjećaš, jer mi to sada treba... Teba mi netko da kež da se sve to uistinu dogodilo, da nije neki san. Da smo jednom živjeli kao kraljevi, prinčevi, princeze i kao...slobodni ljudi. Molim te, dođi i šapni mi da je to dio moje prošlosti, da su ti ljudi jednom bili zajendo ovdje.

ONA: Hej! Sjećam se toga. Prošlo je puno vremena, cijeli životni vijek. Zar ne? Čini se kao tuđi život, kao neki neostvariv san. Ta bezbrižnost i razigranost, kao u filmovima. I taj osjećaj, polako nestaje. Počinjem se pitati... kakav je to zapravo osjećaj. Kada smo nas troje pali zajedno sa stabla u visoku travu iza u dvorištu tvom. Kada smo napravili ogromnu rupu u zidu te spaljene kuće pkraj tvoje. Kada smo napucavali loptu u susjednove prozore sa ceste, slučajno naravno. Kada smo išli iza u polja i pravili kućice u sjenu i svi dobili osip. Neću ti reći da je to bio san, netko drugi ili da se nije dogodilo. Ali ću ti reći da mi nedostaju ti dani. Jer... ovih dana se osjećam preodraslo.

ZAJEDNO: Osjećam se tako dosadno. Osjećam se tako obično! Osjećam se tako nepustolovno!! Osjećam se preodraslo!!!

----------------------------------
...i stajali su na stazici, u toj uličici punoj uspomena. Stajali su između njegove kuće i spaljene kuće, gledajući na komadić ceste gdje su igrali nogometni tenis. Držeći ruku uz stabla na koja su se penjali. I ulica je tako mirna, nema nikoga vani. Tišina sada vlada. Jesen je počela...

Na početku... ta večer je još jedna od običnih, miran petak, toplo vrijeme i svi se okupljaju na trgu za izlazak. Deset sati navečer je, vrijeme kada prijatelji dolaze jedni po druge u centar grad i zatim idu van se zabaviti. To je vrijeme i mjesto kada se najviše mladih okupi u isto vrijeme tokom cijelog tjedna, a onda svatko na svoju stranu, svatko na svoj način zabave.
Mateo je došao do svojih, nasmješio se i rukovao sa svima. Tri fredna su već došla, još se samo jedan čeka. Do njih stoji Mateova bivša i njezine prijateljice, i oni istu idu van. I oni se isto okupljaju u deset na trgu, i oni su isto tu. Mahnio im je, i ona je mahnula njemu. Okrenio se prema svojem društvu i ona se okrenula prema svojem. Njih dvoje su imali duuugačku i uspješnu vezu, njegovu prvu pravu vezu, a njoj... prekraskno iskustvo uz dečka koji ju je obožavao. I prekinuli su naglo i iznenada. Zašto? Da...
Pogledao je iza prema njoj, nije ga gledala. Okrenio se na drugu stranu. Dolazi posljednja osoboa koju čekaju, sada mogu prema kafiću pa poslije na bilijar. Ona se okrenila prema Mateu, on ju nije gledao - gledao je prema frednu koji dolazi do njih. Uistinu ju je tako brzo prebolio i prešao preko svega što mu je značila!?
-Agent Rusek! -netko je zazivao u gužvi.
I netko je došao do Matea. Njemu je viknuo. Iako se Mateo ne preziva tako, iako nije nikakv agent. Ali Mateo ga nije začuđeno gledao, lice mu se uozbiljilo, poprimilo sive tonove. Zbunjeni su svi, i svi su okrenuti prema čudnom tipu Mateovih godina. Ovaj se nije obazirao na to, samo je nastavio:
-Vrijeme je da krenemo natrag. Večeras je prolaz otvoren.
Rekavši to, on se odmakne od Matea i ispruži ruku. Ona je zasvijetila žarko bijelom bojom. Svijetlost se polako širila preko cijelog mladića te iznenada zabljesne i utihne. Kada se sve stišalo, mladić je imao dugu bijelu kosu i potpuno crne oči, bez bjeloočnice. Skupio je ruke, još jednom pogledao Matea, kimnuo mu glavom i brzo poletio uvis te nestao uz bljesak na nebu. Vratio se...
Svi su šaptali nešto. Ovo što se sada dogodilo nije moguće, to se viđa samo u filmovima. Ne može biti stvarnost! Zbunjeni su i preplašeni. Matoevi prijatelji i njegova bivša... nisu se htjeli približiti Mateu. Sada su svi gledali u njega. Okrenio se prema njima, otvorio usta i rekao:
-Pa... bilo mi je drago. Lijepo putovanje sam imao ovdje s vama. Sada se vraćam!
Ispružio je obje ruke, isto su zasvijetlile i svjetlost se širila po njemu. Bljesnulo je i imao je kratku bijelu kosu i crne oči, kao ovaj lik što je već nestao negdje gore. To znači da će i on ići, nestati... vratiti se!?
-Ideš i ti...?? -bojažljivo je rekla Izabela, njegova bivša.
Preplašena i izgubljena kao svi ostali, ali voli ga još uvijek - i ne želi ga potpuno izgubiti. To je sada shvatila, sada kada Mateo može potpuno i u cijelosti otići iz njezina života. Zato je smognula malo snage i hrabrosti da mu se obrati. Mateo, agent Rusek, se okrenio prema njoj.
-Da. Ovo je zbogom. Moram se vratiti u svoje vrijeme...
Skupio je ruke i pogledao gore. Spreman je!
-Nemoj... -opet je tiho rekla i napravila sićušan korak naprijed prema njemu, ne zna što više da kaže.
-Hvala, -on je rekao: -Pokazala si mi cijeli novi svijet. Baš ti. Pokazala si mi što je značenje riječi ljubav, a što znači slomljeno srce. Pokazala si mi što je iskren osmijeh i što je suza oja teče iz oka. Zato, ostani tamo i raduj se svakom danu, jer budućnost... nije tako vesela...
Opet je podignuo pogleda gore. Tako je blizu da nestane od svih, da se vrati u svoje vrijeme. Ne želi to, želi da postoji neka sila, neka moć koja ga može zaustaviti i ostaviti ovdje, sa osobama do kojih mu je stalo, osobe do kojih je počeo mariti s vremenom. Ali ne postoji takva sila, mora se vratiti...
-Volim te. Još uvijek... cijelo vrijeme sam te voljela...
I više nije znala što da kaže. Nije se više mogla približiti bivšem koji je blago svijetlio bijelom bojom. A onju je tada zadnji put pogledao u oči. Na licu mu je bio osmijeh, a na obrazu suza koja je tiho tekla dolje. Nije ništa morao reći. Gledajući u nju, hitro je odletio gore u oblake i uz žarki bljesak nestao, otišao u svoje vrijeme. Vratio se.
Dolje je još uvijek tiho, na trgu. Policija je dotrčala do tamo da vidi što se događa. Izabela je stajala nepomično i gledala u nebo. Zbilja se više nikada neće vidjeti, zbilja ga je pustila zauvijek iz svoga života?? Najbolje što je imala, pustila je da ode!?
I vrijeme se nastaviti protjecati. Godine će prolaziti. Novi ljudi dolaziti. On se više neće vratiti...



note: sorry na ovako dužem tekstu, ali ovo sam sanjao jedne noći. Doduše ne točno ovako, jer se ne sjećam svega, ali otprilike.
i htio sam reći da
VOLIM SVOJU HANNICU!! LJUBE, SRETNO POL GODINE ZAJEDNO!!! bilo mi predobro jučer, na polu-godišnjici! ;)
MISS YOU TODAY!!

note: ovoga puta... post je u obliku jednostranog stripa. oni kojima se to ne sviđa, dolje je standardni tekst. da, tekst sam našao u ladici kada sam čistio. pa odlučih nacrtati priču... marekerom i malo u photoshopu, jednostavno! i još nešto, loše se vidi na manjim rezolucijama... pozdrav svima =)



Postoji to polje. I kamen u sredini, dosta velik i ponosan. Riječi na kamenu stoje tamo dugo. Oko polja je šuma, živahna i glasna. Oko šume je ostatak svijeta, u raspadu i potrazi.
Priznajem ti, ja kao običan čovjek, više se ne znam vratiti do tog polja. Ne znam put do riječi na kamenu: „volim te“.Neka svi znaju. Napisao sam riječi davno, ne sjećam se više kako je to, koji je to osjećaj. Od tada je prošlo puno, ratovi i uništenja. Novi ljudi i stari odlasci. Priča neispričana i nedovršene misli.
Nije bio gubitak vremena - rekao bih ti to kada bi te našao sada. Kada bih te našao sada, zajedno bi potražili put do tog polja. Gdje je još uvijek mirno, gdje srce smije kucati i misli smijiu biti čiste. Pokazao bih ti kamen, visok u svom ponosu, malen u očima ostatka svijeta. I rekao bih ti... te riječi su tu za tebe. Još jednom, i jednom zauvijek.
Znaš... negdje na ovom svijetu postoji vesela i čista šuma. U sredini šume se nalazi polje, prostrano i iskreno u svojoj namjeri. I tamo je kamen, neograničeno velik - taman da stanu najveće rječi na svijetu na njega. Piše da te volim, piše tako da svi znaju! Možda ćemo jednom zajedno otići tamo?

Pjesma je polako svirala. Ritam je ubrzavao, glasnoća pojačavala. Sigurno! Park je pun ljudi. Polagani ljudi neodređenih i skrivenih lica. Ti ljudi vode svoj život, ne mare puno za malena čuda oko njih. Čuda koja čine život mogućim, a ne zapažamo ih. Dečko i djevojka su tamo, u tom parku. Na vruć ljetni dan, dan kada je kraj tu negdje, kada se osjeti. Ovi maleni sati što prolaze nose takav teret. Vruće je, sparno. Sunčano i prekrasno vrijeme!
-Hej, gotovo je između nas, -ona je to rekla. Njemu, prozborila je sigurnim glasom dok je gledala gore, u sunčano nebo- avion je prolazio, zapanjujuće.
Da, njih dvoje?? Dvije godine u vezi - presretni jedno pokraj drugoga. Čarobno vrijeme ispunjeno radošću i veseljem, potpuno ispunjeno ljubavlju. Ali danas je tako vruć dan, možda ima i preko 35 stupnjeva! On se nasmješio prema njoj, sklopio oči i prozborio:
-Oke! Ajde bok, bilo mi je drago!
Okrenio se i krenio van parka. Gledao je ljude oko sebe i masovna stabla. Nije ga smetalo što je veza, duuuga veza samo tako gotova? Nije... Ne znam o čemu je razmišljao, ali znam da ju voli. Nije važno, gotovo je. Sretno je koračao, skakutao preko rupa u stazi.
Ona je polako spustila glavu i pogledala u svoje ruke. Nisu znojne, nisu drhtave. Ništa od toga. Zar je tako lagano prekinuti? Ona ga voli, ona ga obožava. Zajedno im je prekrasno i neopisivo. Nije važno, gotovo je. Okrenula se i krenula na sladoled, jede joj se nešto slatko. Da barem ima društvo za to...


note: možda je malo neobično, možda nije realno, možda nije tako lagano... ali inspirirano je pjesmom i htio sam napisati drugačiji prekid veze. ugla, maleni tekst dok ne dođe nešto veće i značajnije. sretno kuhanje na paklenim vrućinama!!


edit 15.7.2008. 23:33h (prva priča na ovom blogu, nepromjenjena, iz zadaćnice u srednjoj školi, jako staro...):
Odlazak...
Jesen. Hladna, monotorna, tako siva jesen. Danas je taj dan. Mislio sam da nikada neće doći. Taj dan kada se osjećaš kao da gubiš veliki dio sebe, svog života, da gubiš puno toga, previše, da nije pošteno što se to događa.
Stajao sam na peronu broj pet na željezničkom kolodvoru. Vrata vlaka već su bila zatvorena. Kroz prozor je tužno gledala jedna osoba. Da, samo jedna, nisam vidio ostale, nisam niti primjetio ima li još koga u vlaku. Bila je to Ana, prijateljica još od vrtića. Ana, susjeda u mojoj ulici. Ana, osoba u koju sam se uvijek mogao pouzdati, vjerovati joj, reći joj sve. I sada, ona odlazi, seli se u Njemačku. Roditelji su joj razvedeni i seli se kod majke školovati se u Njemačkoj. Uvijek je govorila da će taj dan doći. Taj dan kada se osjećaš da gubiš najbolje što si ikada imao uz obitelj.
Stajao sam pod prozorom. Iako je prozor bio otvoren nismo pričali. Samo smo se gledali, tužnim pogledima smo se gledali ne znajući hoćemo li se ikad vidjeti, hoće li jedno od nas ili oboje zaboraviti na ono drugo. Osjećao sam se tako zbunjeno, osamljeno, skršeno. Mogu li ju ikako zaustaviti da ode? Nešto reći, učiniti?
Od malih nogu... Sreli smo se u vrtiću. Moji roditelji su nas uvijek zajedno vozili u vrtić i iz njega. Poslije, zajedno smo išli u osnovnu školu. Autobus nas je vozio u školu i iz nje. Sada, nakon osam godina osnovne škole, vlak stoji na peronu broj pet i čeka polazak. Možda još par minuta, sekundi do rastanka.
Bili smo susjedi. Nekad bi se ja njoj ušuljao u sobu, nekad bi ona do mene došla. Pričali bi po cijelu noć, zabavljali se. Imali smo slične interese. Bili smo pravi, najbolji prijatelji.
A sada , kad se vratim s kolodvora pogledat ću kuću do svoje i neću ništa vidjeti. Bit će tamo prazna kuća, kuća za prodaju, kuća puna uspomena... a ipak, tako prazna kuća.
Čak smo par godina i zajedno išli na ljetovanje. Jednom ja sam njezinim ocem i pomajkom, jednom ona sa mojim roditeljima i braćom. Nismo niti jedno ljeto mogli provesti razdvojeni, a sada – možda ćemo ostatak života provesti razdvojeni.
Ispružila je ruku prema meni. Uhatili smo se. U toj tišini začuje se buka vlaka. Krenuo je. Krenulo je. Kraj. Zadnja riječ koju sam izustio bila je njezino ime. Ali još uvijek se kristalno jasno sjećam njezinih zadnjih riječi. Vlak je već krenuo, trčao sam za njim. Mahala je i iz sveg glasa viknula:
-Nemoj me zaboraviti!

"Jesmo li spremni!!?" -ponosno je upitao crni general, nadimak Razz.
Ispred njega je stajao samo Marel, njegov dobar prijatelj. kimao je potišteno glavom, kao znak potvrde. Da, spremni su. Ali nedostaje još ljudi. Dosta ljudi. Samo njih dvojica, Razz i Marel, ne mogu sprovesti zli plan u praksu. obojica su bili obučeni u crni trošnu robu. Poludiga čupava kosa i skupljane podmukle oči. Nosili su sprej za auto u ruci. Ne izgleda dobro, uopće ne izgleda pozitivno.
"Heeeej!!!" -netko je vikao iza, u tamnoj uličici.
Evo ih, Petar i Karla dolaze. Isto takvog raspoloženja i istih najmjera. Oni će pomoći ovo dvoje! Noć se odavno spustila i prekrila tamne namjere ovih smutljivaca. Ljudi večinom spavaju, a... ako ne spavaju - trebali bi. Svi su se srdačno pozdravili. Karla je skinula torbu s leđa - puna je auto lakova. Kao da... idu praviti grafit?? Vandali...

Krenuli su. Njih četvero. Jedva su se dogovorili da to naprave. Ipak.. nije to malena stvar. Bili su tihi cijeli put. Potpuno tihi, razmišljali su o poslijedicama. Razzu je ovo palo na pamet, zato se i proglasio "generalom". Taj dječak, sami problemi. Ali on... sada se smješkao. Uistinu, ponosno! Kao da je... sretan što je uspio nagovoriti prijatelje na to. Došli su na školsko igralište. Srednja škola, tamo gdje provode mučne sate. A tako znači! To je osveta školi!! Karla je spustila tobu na pola igrališta. Svatko je uzeo po jedan lak... Igrališta su tako čista i očuvana. Obično imaju zaštitara po noći, ali danas nije tu (Razz je to znao, zato je iskoristio priliku da dođu...).
"Hoćemo li uistinu to učiniti?" -Petar je upitao zadnji put, ali bojaznim glasom.
"Da!!"
"To je... potrebno..." -i Karla se složila sa Razzom.

Ujutro... radni dan. Razz, Petar, Karla i Merel se probijaju kroz rulju do igrališta. Na leđima nose školske torbe i knjige unutra. Nema sprejeva! Istrošeni jučer... Ljudi su šokirani, nešđto pričaju. Mrgudni ravnatelj stoji na sredini igrališta. čak je i helikopter došao. Snimaju za vijesti sa dosta velike visine. Kako bi uhvatili cijeli tekst koji su ovi napisali.
"Izgleda da piše... Samo malo, gledatelji. Još da se ljudi raziđu, pa ćemo vidjeti što je točno napisano dolje..." -glasno je vikao reporter u helikopteru.
I ljude dolje zanima što piše, pa se razmiču. Silaze sa ogromnih slova. Slova su napisana šareno - svako slovo drugom bojom. Ima... piše..
"To je to! Piše... ˝Uvijek se smij, nije život crn, nego duginih boja˝... to piše?" -reporter je šokiran iz jednostavnog razloga - nije to očekivao. Kakvi su to vandali? Sretni...? Zašto...?
Ravnatelj se polako maknuo sa igrališta. Ta mrgudna i uvijek srdita osoba... nasmješio se. Iskreno se nasmješio kada je čuo što piše. I ljudi tamo su prestali žuboriti i ogovarati. Počeli su se smijati, prasnuli su u smijeh. Drago im je...
Naša skupina od "4 vesela vandala" nasmješeno se okrene i krenu prema školi. I njima je drago što su to učinili. Jer to je bilo potrebno toj školi. Jer to je potrebno svima. Jer... to je istina. Gledatelji pred televizijom - smješkaju se isto gledajući ovu reportažu. Jer je život obojan duginim bojama? Zar je uistinu potrebno to napisati da bismo to primjetili !?


citati:
"A well written life is almost as rare as a well spent one."
Thomas Carlyl

"There are only two ways to live your life. One is as though nothing is a miracle. The other is as though everything is a miracle."
Albert Einstein

"We make a living by what we get. We make a life by what we give."
Winston Churchill

note:
oke, znam da je ova priča malo šarena, malo netipična možda, malo... pa... svakakva. ali kriv je jedan AMV (anime music video) koji sam gledao i koji me inspirirao. pokušao sam prenijeti ugođan neočekivanoga, nadam se da je uspijelo. uglavno...da. za razliku od prošle priče, ova je malo - suprotna. da, uživajte u vrućim danima. hell, idemo na bazen!! POZZ!

Tamo je... stoji pokraj obične prašnjave ceste. Negdje uz rub šume. Čuju se ptice i neke šumske zvijeri. To uopće nije važno, osim za to da... nije sama tamo. Uz taj rub ceste, uz taj rub šume, uz... rub stvarnosti. Nitko već godinama nije prošao tom cestom, nije nikoga vidjela ljudskoga roda. To je razlog zašto je napokon shvatila...
Suze joj teku niz obraz. Ne može ih zaustaviti. Trlja oči rukama, ne pomaže. Previše je, prebrzo je... prebolno je. To istina čini. Želi se srušiti dolje na travu, ili možda pasti dolje na zemljanu cestu. Nema snage - nema snage da se prepusti sili teži. I stoji tamo, sa tim mislima u glavi, sa tim spoznajama. Ta djevojka, jedina na tom rubu, na tom mjestu, ona je napokon shvatila...
Ta djevojka, nije netko od vas. Nije netko od nas. Mi ju ne znamo, ne zna niti ona nas. Ona općenito sad apoznaje svijet, planetu, i sve ostalo. Spoznala je... sve. To je težina njezinih suza, to je razlog njezinoj tuzi. Stoji tamo i ima odgovore na sva pitanja!! Sve što se čovjek ikada zapitao, ona to zna. Prošlost i budućnost, savršeno zna sadašnost. Zna razloge i poslijedice, poznaje ljudski um i odredište čovjekovo. Breme koje sada nosi nad sobom, očogledno nije ugodno, očigledno istina boli... Očigledno svijet nije tako sretno mjesto.
Djevojka je sve spoznala - cijelu istinu. I plače... Želi zaboraviti sve i vratiti se sa ruba stvarnosti u svoju stvarnost, obitelji i prijatlejima. Školi i mjestu svom. Želi opet biti normalna djevojka, jer svijet je...

(i nitko neće doći do nje, nitko neće doći da ju spasi. jer nije u nevolji, jer nije ona ta koju treba spasiti. jer ne postoji superjunak koji može spasiti cijeli planet, svaku dušu na njemu i svaku čovjekovu misao. jer smo sami stvarili istinu zbog koje ona plače. sami smo rasplakali djevojku, i ona će uvenuti s vremenom...)



note: NITKO ne može shvatiti cijelu istinu, ali barem se možemo zavarati. zatvoriti oči i živjeti u takvom svijetu. inspirirano ČUDNIM snom,zato je za promjenu glavni lik - zapravo likica, žensko ;) ... pozz! ^-^

Kao stvari koje su važne, tako i one nevažne... postoje tu, na ovom malenom plavom planetu bezvezez išaranim kopnom. Poput misli i riječi koje nešto znače, tu su i one koje su besmislene, ali postoje. I baš kao ljudi kao ja, tu su i oni koji mogu nešto učiniti. Tu su ljudi koji se mogu pomaknuti i kihnuti. Ne kao ja... beskoristan i besposlen. Ne kao ja... usamljen i na kraju svijeta. Takav sam bio, sve dok jednoga dana malena djevojčica nije došla do mene.
Hodala je tiho na vrhovima prstiju. Hodala je do mene, po krhkom tlu koje čeka da netko grubo stane i slomi ga. Podigla je milu glavu prema meni. Oči su joj bile neke boje, ali bile su iskrene, bile su dobročudne. Oči poput stvari koje su važne, poput misli i riječi koje nešto znače. Ona, djevojčica koja nešto može učiniti. Stajala je ispred mene. Jedva sam uspio sustiti glavu - ne smijem se puno micati. Stojim nepomično otkako znam za sebe. I držim ruke visoko gore.
„Zašto to radiš?“ -umiljatim i anđeoskim glasom me je pitala.
Kakvo je to pitanje uopće?? Kakve li drskosti od tog savršenog bića, kakih li oštrih riječi u prostom dobronamjernom pitanju! Nisam htio odgovoriti, jer bi to značilo da ću pomaknuti svijet.
„Ako si tako jadan zbog toga, zašto to činiš još uvijek? Reci mi, možeš li ti postojati bez toga tereta iznad glave?“
Možda ona jeste anđeo! Došla je u toj bijeloj haljinici da mi oduzme svijet. Otkako znam za sebe, stojim ovako, ovdje na kraju svjeta i iznad glave držim cijeli svijet, držim maleni planet zvan Zemlja. Plav i bezveze išaran kopnom. Ne smijem se pomaknuti da ne stresem sve u njemu, ne smijem ništa reći da ne stvorim potrese - ne mogu kihnuti da ne uništim gradove. beskoristan i besposlen, usamljen na kraju svijeta.
„Ne smiješ ništa niti reći, zar ne? Bojiš se da ne srušiš svijetove? Koja korist od svega toga... Imaš li ti ime?“ -znatiželjna je djevojčica.
Ime... to je ono što čini osobu jedinkom? Prepoznatljivom. Identitet! Nemam to. Ja sam onaj koji drži svijet na rukama, koji drži teret na ramenu. Ja sam onaj o kojeg se svi oslone - da budem tu, da budem snažan, da budem miran. To sam ja. Ljudi se oslone na mene da im štitim svijetove.
„Ljudi... se oslone na tebe...“ -to je njezin glas, za moje misli. Njezin glas za ono što sam sada mislio. Moj anđeo! „Onda...“
Onda nisam beskoristan... Nisam besposlen sve dok ima ljudi. I nisam osoba bez identiteta sve dok dišem, jer ja sam... tu za druge. Ljudi se na mene oslone! Nisam beskoristan, jer postojim, jer sam tu za druge. I ako dopustim... možda će i drugi biti tu za mene. Možda će netko doći i reći da mi želi pomoći - držati svijet na ramenu...
Nisam niti primjetio, djevojčica se preslatko nasmješila i okrenila. Odlazila je...



-------------------------------------------
note: ovaj...kao bonus, donosim i jednu stariju priču, neobjavljenu. nije nužno čitanje, kvaliteta je upitna! ^-^
-------------------------------------------

Mjesto mu je poznato... ali ljudi oko njega - tko su oni? Lica su zatamljena. I zvukovi su stišani i nerazgovjetni. Dan odlučno prepušta svoju ulogu mraku, sumrak polako stiže. Mrači se! Lucius se grči na sredini trga. Ispred njega stoji čarobnjak, ispružio ruku prema Luciusu. Što više stisne tu šaku, čarobnjak, to se Lucius više grči i više ga guši. Želi ga ubiti!! Oduzeti život i pretvoriti u ... beživot!
Ljudi koji stoje na trgu... gledaju i ništa ne čine. Ne miču se. Samo vrište i viču nešto! Koja korist od toga? Hoće li Lucis zbog vike preživjeti, hoće li čarobnjak zbog njihove panike odustati i odšetati. Ljudi su glupava bića, ne čine ništa! Ljudi su uplašena bića, više brinu za sebe nego za onoga kome pomoć treba! Lucius bolno otvori oči i podigne ruku... zgrabio je čarobnjakovu šaku! Štišće ju. I ovaj stišće šaku. Netko trči prema trgu - taj zvuk je jasan. Netko bijesan i zgržen. Netko srdit i nepromišljen!! Nešto će se sada dogoditi, nešto što će promjeniti ovu pat situaciju!
Čarobnjak i Lucius zasvijetle i njihove duše izađu iz njih u obliku jedne plave kugle. Njihova tjela padnu dolje - bez duše, ta tijela su samo beskorisne ljuske. Dokaz da su postojali, da su te dvije duše hodale Zemljom. Ljudi još uvijek ništa ne čine. Nije više čudno... pouzdati se u njnih jednako je kao prihvatiti samu Smrt... Kugla sa dvije duše se spusti dolje na tlo. Osoba... "osoba" koja je trčala skoči do kugle i zgrabi ju u ruku! To je Lucis..ali... njegova zvijerska pojava: kosa podignuta gore, dlake na rukama i nogama nakostriješene, oči crne potpuno i zubi oštri i špicasti. Nokti na rukama dugački i šiljasti. To je Lucius, u obliku zvijeri. Bijesna zvijer. Režao je!! Ljudi... beskorisni ljudi, počeli su trčati i bježati. Brineći se o sebi, za svoj život, za svoju dušu - beježe od ove ljutite zvijeri.
"Zdrobi! Uništi tu kuglu! Završi sa time, okončaj bol!!" -zvijer je čula u sebi taj glas.
Podigao je kuglu i počeo stiskati. Čuo se zvuk lomljenja. Kao da lomi stalko. Plava kugla sa dvije duše je pčela pucati i svijetlo života curiti van. Nokti su mu grbali o to staklo, oči su mu se stiskale od muke i jada. Ako tu kuglu uništi, to je to. Kraj za njega, za Luciusa na tlu i za čarobnjaka. Uništit će sve te duše, osloboditi sebe od boli koja ga proždire - njegovu životinjsku osobnost!
Još samo malo...
"Nemoj!" -osjetio je toplu ruku na svom vratu, osjetio je mekanni glas iza sebe.
Žurno je okrenio glavu i pogledao tk ose to usudi. To je ona! Djevojka koju Lucius diže u nebo, koju obožava - njegova djevojka. Tu je. Ona je čovjek, ona je dio tih ljudi koji su bili na trgu. Ali ona... je drugačija. Ona je tu, ona je tu za njega. Ne plaši se - niti njega, niti za sebe. I sada drži ruku na njegovom vrati i priča mu nešto. Glas joj je tako umirujuć, dalek ali umirujuć.
Zvijer-Lucius podigne ruku sa kuglom visoko u zrak i zareži glasno da se nebo rasparalo tog trena. Bacit će kuglu o tlo i razbiti ju!! Zamahnio je, i njezin glas je zavrištao! Ona želi Luciusa, želi da se vrati! Taj glas je to vrištao! Bacio je kuglu... ali na Luciusa na tlu. U njega... kugla je ušla u njegovo tlo, vratila mu dušu! Ona je tu, njegova djevojka... ČOVJEK! I nije sam, i neće biti dok ga ona gleda...



note: ova priča... nema kraj jer se u biti tako zbilo! nemojte sada pogrešno shvatiti... :P tako se zbilo u snu. ovo je smao san, ne znam kako je počelo, ne znam kako je završilo, ali ovako je trajalo. recimo samo da snovi igraju razne igre sa nama... pozzdrav svima! (btw. drago mi što imam novih čitatelja i komentatora ;) )


DASHBOARD CONFESSIONAL - Crazy
Whatever did happen to your soul?
I heard you sold it
To some old boy who lived uptown
Who could afford it.
So what's gonna happen to you now?
Therapy? The ?

Crazy
That's what you'd like to believe
But it ain't easy
When you're going crazy
Over the rainbow

"I think your story's jive," she said.
There ain't nothing wrong with me
If I use it to get me some sympathy
Some ecstasy
A memory, I wanna remember me

Crazy
That's what you'd like to believe
But it ain't easy
When you're going crazy
Over the rainbow

Crazy
Crazy over you.
Crazy without you. (x2)
Crazy over you.

"the stongest thoughts can change the world..."

Dječak mi je pristupio. Bojažljivog koraka, skrivenih očiju i nemirne duše. Došao je na metar od mene, podigao glavu i uperio oštar pogled u moje oči. Tamne su, oči...
____-Hoćeš li mi ti dati poklon? -upitao me.
Glas... nešto neobično, nešto što prije nisam čuo. NJegov glas nije dolazio do mojih ušiju. Nego je direktno ulazio u mene. Možda direktno do srca, ili do mozga, možda do duše. Htio sam ga pitati kakav to poklon i tko je on, ali preduhitrio me je:
____-Za rođendan. Poklon za rođendan!
____-Danas ti je rođendan? -otvorio sam usta, ali ova rečenica i te riječi - nisu se čule.
No ipak, on me nekako čuo. Sada sam već pomišljao da mi čita misli. Još jedan maleni korak je napravio prema meni, uzeo me za ruku.
____-Meni je rođendan svaki dan. Bilo koji dan. Na dan kada mi pokloniš dar života, najljepši poklon...
Zurio je u mene, nije ništa više govorio. Možda je čekao da shvatim... nešto. Ne znam što. Nisam više htio biti na tom mjestu, pokraj tog dječaka. Odlučio sam se probuditi...

Djevojka i ja imamo dogovor, prvo ćemo graditi karijeru tek onda zasnovati obitelj. Već smo pet godina u vezi, zaručeni, zaposleni. Bliski i zaljubljeni. Došla je do mene sa vješću da je trudna. Bojažljivog koraka, skrivenih očiju i nemirne duše. Uhvatio sam ju za ruku i pogledao u oči. Tople su, oči...

(dedicated to a friend...)

sadržaj:
stage 01 - pokušavajući otvoriti vrata
stage 02 - reci im da griješe
stage 03 - novi život kuca na vrata
stage 04 - snovi se ne ispunjavaju svima
stage 05 - koje su šanse...
stage 06 - dokaz da smo ljudi
stage 07 - spoznaja!





_________ Sve će biti ok. Sve će opet početi. Novi dan je. Novi prekrasan dan. Četvrti dan kiše, ali dan je prekrasan. Ulice su potpuno poplavljene. Grad je dodjelio gradske autobude u sve ulice da dođu po učenike i studente. Marko je danas ostavio Knjigu Sudbije ispod kreveta. Misli da mu više ne treba. Nova godina njegova života, novi početak za njega. Istrčao je dolje sa kata. Viknuo:
_____ -Dobro jutro! - iako nikoga nije bilo u kući i istrčao van oblačeći jaknu još uvijek.
Čak je i kišobran ostavio u kući. Trčao je prema školi. Smješak mu je razarao mrgudno lice. Na ruksaku je nosio novi bedž. Pokraj njega dođe Klara, isto trčeći - trčala je pokraj njega:
_____-Nešto si mi vesel ovo jutro?
On počne pričati što se jučer dogodilo:
_____-Zamisli... jučer, kada sam došao u školu...
Klara se samo nasmješila i stala. Marko je nastavio trčati, nije ni primjetio da je ostao bez svoje „anđelice“. Pričao je trčeći prema školi. I bio je sretan dok to priča. Iz džepa su mu ispale cigarete. Nije se niti po to vratio, danas mu nije takav dan da zapali. Čak dapače, on izvadi i upaljaš i baci ga sa strane.
_____ -...i na krovu je kasnije došla i stavila kišobran... - još uvijek je glasno pričao dok mu je kiša pljuštala po licu.
_________Autobus pun učenika i studenata prođe brzo pokraj njega. Pošpricao ga je. Nije mario. Ionako je mokar. Neki su ga gledali iz autobusa, mislili su: „Ovaj nije normalan. Mogao je autobusom u školu.“ Zašto se gurati u malenom autobusu kada je dan tako prekrasan, kada je svijet danas samo njegov. Kao da se u jednoj noći preobrazio, postao običan i vesel učenik, kao da ga je netko tako brzo prosvjetlio.

_____-Ej, bok! - prišao mu je netko iz razreda.
Marko ga pogleda.
_____ -Svidio mi se tvoj referat od jučer. Baš je - dobro napisan! Ja sam Matej, drago mi je, - ovaj mu je pružao ruku.
_____-I meni! - Marko se nasmješi i rukuju se. Matej je bio visok, žgoljav, nosio naočale i imao kratku kovrčavu kosu. Iako je na prvi pogleda izgledao kao smušeni štreber, to nije tako. Vrlo je lijen, iako pametan. Uvijek će izabrati zabavu prije učenja. I uistinu, svidio mu se Markov jučerašnju referat - htio je napraviti prvi korak, pokazati cijelom razredu da je bolji od običnih pretpostavki i strahova. Prišao je strašnim učeniku iz njegova razreda, osamljeniku s namjerom da mu bude pravi prijatelj. I on, nije tako strašan - Marko. Evo, sada se smješio i rukovao s njim. Ostali učenici su polako ulazili u razred, gledali su dva nova prijatelja. Još dva Matejova prijatelja su došla do njih dvojice. Svi su se upoznali, kao da su prvi razred, kao da su prvi put tu, kao da se prvi put vide. Nisu se više plašili, nisu imali predrasude, jer je netko već napravio prvi korak.
_________Smijali su se zajedno. Zapravo su bili ugodno društvo. Svatko sa svojom pričom, svatko sa svojim životom. Mislim, da je ovo prvi put da Marko ima prijatelje, ili da je barem na pragu prijateljstva. I dobro se osjećao, osjećao se vraški dobro - sada se osjeća kao da može učiniti bilo što, na vrhu svijeta je. Dokaz da je i on čovjek, da je živ - kao svi ostali.
_________Prije zvona je u razred došla gošća. Sramežljivo je gledala s vrata. U grupicu od četiri učenika, točnije u Marka. Ona mu mahne. A on, hitro potrči prema njoj.
_____ -Bok! - pozdravio ju je.
Neočekivano - zagrlio ju je. Dan ostaje sve bolji i sve sunčaniji, iako ni danas sunce neće proviriti iza tmurnih kišnih oblaka. Marko više nije mislio na svoje probleme, nije mislio crno. Tako lagano i tako brzo - u par dana i uz pomoć ljudi koji uistinu sada jesu oko njega. Zazvonilo je školsko zvono. Ivana ode prema svom razredu.
_____-Vidimo se poslije nastave, - namignula mu je.
Dječak sjedne na svoje mjesto. Nije mogao vjerovati da mu se sve ovo događa. Možda... sanja? Možda ovo nije stvarnost? Čak i ako je tako - nema veze! Za sve je zaslužna Knjiga Sudbine i Klara...
-Klara? Gdje je... - Marko se sjeti nje.

_________Ona je bila u Markovoj sobi. Sagnila se polagano dolje, pogledala ispod kreveta. Knjiga Sudbine i srebrna olovka su bili tamo. Ona izvadi to van. Stavila je u torbu koju je danas nosila na leđima. Sjela je na krevet. Pogledala oko sebe. Kimala je glavom lijevo-desno. Sada ide najteži dio, nešto što mora učiniti. Neće biti lagano, ali zato je ovdje. Navila je budilicu na Markovom satu i krenula van sobe. Na vratima sretne Markovu majku.
_____-Tko si ti? Tražiš Marka...
_____-Vaš sin vas voli jako! Recite mu ponekad, recite kako se osjećate! - glasno je govorila Klara.
Istračala je van na kišu. Majka je još uvijek stajala gore na katu. Tko je to bio i kakve su to riječi? Naravno da ona voli svoga sina, pa po cijele dane se ubija na poslu kako bi mu pružila sve - sve što ona nije imala kada je bila dijete.
_________„Anđelica“ je dotrčala do ugla Petrove ulice, ušla u zgradu koja se gradi i popela na osmi kat. Pogledala je grad koji je gotovo bio poplavljen. U tom trenu su na svim radio postajama i kanalima na tv-u javljali da se nastava prekida do daljnje obavijesti. To znači samo jedno, tisuće učenika će sada potrčati kući - na njihovo sigurno mjesto.
_________Pljušalo je sve jače. Jače nego prijašnjih dana. Kao da će kapljice probiti beton, kao da će kiša uništiti grad, kao da je srdita na stanovnike. Pljušalo je i nitko nije mogao ništa učiniti.

_________Marko je obukao jaknu, došao do ulaza u školu. Nije izlazio na kišu. Matej, Mihael i Kleo su ga pozdravili. Njegovi novi prijatelji. Svatko je raširio svoj kišobran i krenuli su kući. Marko je još uvijek nasmješeno čekao. I dočekao je. Ivana dođe do njega. Isto se smješkala. Izgleda da su nekim čudnim načinom, nekim čudnim putem - oni našli osobe koje će voljeti. Našli su osobe zbog kojih će se truditi biti bolji.
_____-Što je to? Kakvo je to kucanje? - dječak se osvrne oko sebe i upita.
Ona nije ništa čula. Isto se okretala ali nie čula ništa.
_____ -Nešto kao kucanje sata. Tik-tak... Ne čuješ? - zbunjeno je ovaj gledao u nju.
tada se sjeti nečega. Prije četiri dana, u zgradi koaj se gradi - isto mu se učinilo da čuje kucanje sata. tamo gdje je prvi put sreo Klaru i dobio Knjigu. Trgnio se i potrčao van na kišu.
_____-Marko!! - vikala je Ivana za njim.
Nije stajao, samo joj je doviknuo da negdje mora hitno otići i da se vide kasnije. Niti je on shvaćao što se događa, niti ona. Stajala je unutra, u predvorju škole. Što se događa s njime, neće valjda opet upasti u neku nevolju? A on, nije ju htio povesti sa sobom, nije ju htio uvlačiti u svoje probleme, svoje brige. I prije je bio sam, tako da ovo neće biti teško - ovo je nešto što opet mora učiniti sam, za prijašnjeg sebe, za budućeg sebe, za njegovo bolje sutra. Shvaća zašto čuje kucanje sata, napokon shvaća kako, zašto i gdje je sve počelo za njega. Njegova sudbina ga čeka. Trčao je što je brže mogao, što je snažnije mogao! Ostajao je bez daha. Nikoga na ulicama. Tako je i bolje, ovo je njegova „bitka“! Ogromne lokve vode na tlu - ispod kojih se ništa ne vidi, ispod kojih može biti bilo što.
_________Ovo je bio njegov dokaz da je živ, da je kao i svi ostali. Njegov dokaz da je sada drugačije. Iako je osjećao tjeskobu, mučenje i strah, ujedno je bio i sretan. Sada se bori za sebe, nije podigao ruke i odustao. Sada će se boriti za sebe, onako kako je trebalo od početka. Sada zna da zaslužuje šansu kao i svi ostali, nisu drugi bolji od njega. Spletom okolnosti, baš on je imao nesretno djetinjstvo - ali sada trči iz sve snage, kako bi imao sretniju budućnost.





_____-Što radiš ovdje!? - zadihan je upitao.
Stajao je iza Klare. Ona je pak stajala na samom rubu osmog kata, tamo gdje su se njih dvoje upoznali. Bila je suha. Dok je kiša padala po njoj. Okrenula se, zabacila sjajnu kosu. Pogledala ga ravno u oči. On je zadihano stajao iza nje.
_____-Jesi li se zabavio?
To je bilo čudno pitanje. Kako to misli: da li se zabavio? Smirio se. htio joj je prići ali ona mu je rukom odmahnula da ne prilazi. Spustila je torbu s leđa. Duboko udahnula. majicu na leđima joj poderu krila koja su joj izlazila iz leđa. Veličanstveno i sjajno, raširila je besprijekorno bijela krila.
_____-Ja nisam anđeo. Takva sam u tvojim očima, takvu me ti želiš vidjeti, Marko.
_____-Tko si ti onda? Što hoćeš sada od mene?
Ona se još uvijek smješkala, iako su ju rijči pogodile.
_____-Sada, kada si napokon nabrao nešto sreće, kada se možeš smješkati, više ti nisam potrebna? Niti ova Knjiga? - na ove riječi, Klara izvadi debelu Knjigu Sudbine iz torbe.
_________Otvorila je knjigu. Marko je htio potrčati prema njoj,ali ona je već zapisala rečenicu unutra:
_____ „Nije se mogao pomaknuti. Noge su mu klecale.“
_____ -Vrijeme je da ti pokažem što još ova Knjiga može učiniti čovjeku. Učiniti slabom čovjeku...
Na ovo se Marko već namrštio. Htio joj je nešto reći, otvorio je usta. Riječi nisu izlazile van. Sjetio se kako je nekidan došla u njegov razred i pred svima ga zagrilila. Sjetio se svih lijepih riječi koje mu je rekla. Dala mu je Knjigu, ozdravila ga ovdje. Dala mu je šansu za bolji život. A sada... nešto nije uredu. Nešto nije skladno kako je prije bilo. Iako se ona smješka, u očima joj vidi neku iskru. Nije to mržnja, više kao žaljenje.
_____ -Gledaj, sada ću ti reći što pišem unutra: „ Marko je polako išao prema rubu zgrade, pao je dolje i poginuo.“
_________Uistinu, njegove noge su se počele pokretati. Krenio je prema rubu kata. Krenuo je prema svojoj smrti. To je njegova sudbina? To je zapisano u njegovu Knjigu!
_____-Zašto...? - nije mogao niti rečenicu složiti koliko je bio preplašen.
Klara nije odgovorila, samo se nasmješila, zatvorila Knjigu i nestala. Okretao je glavu ali nje nije bilo oko njega. Ostao je sam - sa svojom okrutnom sudbinom, riječima u Knjizi koje se ne mogu poništiti i promjeniti. Njegovi koraci su se približavali rubu.

_________Zbog sudbine? Poginut će zbog običnih riječi? Kako je to jadan kraj! Zar je zato dobio Knjigu, da se malo zabavi, malo iživi prije kraja? Ovo izgleda kao njegovo samoubojstvo, ali nema izbora, nema izlaza, nema odluke. Zar je to život? Skiptiran i određen - nemamo utjecaja na naše radnje, događaje oko nas? Ne upravljamo svojim životom? Zašto onda uistinu uopće živjeti? Ako ne možemo zapravo birati, one važne stvari nisu naš odabir nego je tako preodređeno. To je sudbina? To je naš život? Ne, ne vjeruje u to! Iako sve što se dosada dogodilo govori drugačije, iako par dana unazad govori kako je sudbina svima zapisana, iako je bio svjedok svoje sudbine i kako se život može promjeniti - on sada hoda prema rubu i polako, sasvim polako - počinje vjerovati u slobodan izbor.
_____ -Želim živjeti... - tiho je rekao.
Par koraka do ruba, do kraja. Da, ovo uistinu jeste kraj! Kraj nečega, početak nečega novoga, nečeg prekrasnog - vjerovanja u slobodan izbor!! Kakva je onda ovo igra? Kakva je onda ovo sve glupost!?
_____-Želim živjeti! - viknuo je opet i okrenio glavu prema iza.
Na licu mu bijesan izraz, oči pune vjere. Stao je! Noge se nisu kretale same.
_____ -Naravno! Jer nam nije zapisano, jer sami stvaramo svoju budućnost, jer svaki novi dan je bezbroj šansi da učinimo nešto dobro, nešto loše! Jer smo sami odgovorni za život koji živimo! - srdito je vikao.
_____-Bravo!! - Klarin glas.
Pojavi se pokraj njega.
_____ -Koliko ti je samo trebalo! - rekla mu je sretnim glasom.
Knjiga Sudbine se u njezinoj ruci zapali. Marko ju nije ništa pitao. Bistar je on, pametan čak. Shvaćao je sve. Cijelu ovu „igru“ je napokon shvatio.
_____-Hvala ti... - sa suzom u oko je rekao.
Ona ga zagrli. Topli je odjednom postalo. Klara ima tako topal zagrljaj. Zagrljaj koji ti govori: sve će biti ok.
_____ -Hej, ma nije to ništa! Nemoj mi se rada raspekmeziti. Pokvarit ćeš svoj imidž! Netko te je morao dobro „išamarati“ da se probudiš i trgneš na noge. Sve što si učinio do sada, sve stvari koje su ti krenule nabolje - sam si zaslužan za njih. Čak i onaj dana kada si amo došao i dobio groznicu, sam si nazvao prije toga majku na mobitel da dođe po tebe. Ne postoji Knjiga, stvar, osoba, događaj koji će upravljati tvojim životom...
_____-Znam to. Zaboravio sam to, ali sada znam...
Pustili su se iz zagrljaja. Ovo je bio rastanak. Kiša je tu cijelo vrijeme bila za njega, oplakivala je jednu izgubljenu dušu, padala je uporno samo za njega - osvjetljavala mu je put. Shvatio je to, ona mu je rekla, pokazala. Ako je sada kraj svemu ovome, onda je početak nečemu novome. Vrijeme je da Marko počne sam pisati svoju priču, bez utjecaja Knjige, bez „anđela“ - samo stvarni život, samo njegove odluke, samo njegova budućnost. Klara vjerojatno niti ne postoji. Događaji koji su se zbili, za njega su stvari - no jesu li se uistinu dogodili? Kiša koja pljušti već četvrti dan - ljeto je, vjerojatno niti ne pada kiša. Sve se zacrni oko Marka.

_________Ne kiši danas. Nebo nije više tužno. Nakon četiri dana neprestanog pljuska, napokon se smirilo, pribralo i pomislilo na ljude ispod - nebo. Grad je poplavljen, ljudi povučeni u kuće, atmosfera je užasna. Svi su neraspoloženi. Svi su... „pokisli“. Marko gleda kroz prozor. Nije da se plaši, ali ne žali još uvijek izaći van. Metereolozi nisu najavili nikakvu kišu, nisi predvidjeli niti pljusak. A sada, vrtovi i dvorišta su poplavljena, škole i fakulteti zatvoreni,a na posao ide samo onaj tko je primoran. Grad je miran. Potpuno miran, nema ljudi koji sretno i zaljubljeno šeću ulicama, nema bandita koji pokušavaju nešto ukrasti, nema ni beskućnika, nema ni čistaća, nema... nikoga.
_____-I hoćeš li cijeli dan zuriti kroz prozor? - upitala ga je Ivana.
Okrenio se prema sobi. Ona je tamo stajala, sasvim ljupko i umiljato. Da, tu je, kod njega u sobi. Markov otac je došao po njega i nju na ugao Petrove ulice. Marko ju je zvao mobitelom kada je šišao dolje sa zgrade. Zvao ju je da bude uz njega tada. I ona je sretno došla, s kišobranom. Zvao ju je da bude dio njega u tom trenutku, kada će sve okrenuti naopako, život početi iz temelja, truditi se biti bolji čovjek - i uspjeti. Jer sama činjenica da želi biti bolji, činjenica da se trudi - čini ga ispravnom osobom, dobrom osobom. Zatim su zvali Markovog oca da dođe po njih. Otac je otišao s posla i žurno došao automobilom. Baš kao kada je žena doša po svog muža, majstora, prije par dana - tako je sada njegov otac došao po njih.
_________Markova majka je ušla u sobu i donjela kolače i sok. Toga trena, upravo toga jedinstvenog trena - život mu se učinio ispravnim, sjeo je na svoje mjesto. Ima tu još dosta posla, dosta truda - godine su iza njih, godine muke, trpljenja i patnje. Ali također su godine ispred njih. Marko je pogledao Ivanu. Nasmješio se. Uspio je?


KRAJ!


afteronote: na zahtjev čika Ivijana... stavih kraj ove priče. da se zna kako se zbilo, zašto se zbilo i kako je završilo. to bilo to... u vez sudbine, od mene. kraj druge priče. svima koji su čitali - falja! oni koji nisu...trebali su.. nije kasno ;) pfff. možda, a možda i ne - nova priča bude stavljena ovdje. to je sve upitno, usklilno, i negativno pozitivno. (u novim pričama se malo više opisuje okolina, stanje likova, osobnost, izgled situacije... dakle.. poboljšanje!?). WRITE YA!

citati:
"Never underestimate your own ignorance." (Yan Bashkin)
"Take my advice, I don't use it anyway..." (Mihir Chhangani)
"I think luck is the sense to recognize an opportunity and the ability to take advantage of it... The man who can smile at his breaks and grab his chances gets on." (Samuel Goldwyn)

special add-on:
_________...jer ćemo početi od kraja. Pokazati što se dogodilo, što je rezultet svega što smo učinili, vremena koje smo potratili. Vidjet ćete što se konačno zbilo, bez početka, bez uvoda i bez upozorenja!

_____-Hej, pogledaj, ovo si ti učino!! Ovo si ti zgriješio!
Okrenio se prema ovome, okrenio se i kleknuo pokraj njega. Nakosio je glavu:
_____-Što? To je to?
_____-Da! Uspio si. Leonard je gotov, njegov život i njegovi napori. Njegova patnja da postane čovjek i da osjeća. Sada je napokon sve gotovo.
_____-Ovo je onda zbogom? Za Leonarda.
Obojica su se ustali. Ispod njih je ležao netko... vjerojatno Leonard. Bio je sav izudaran i krvav po licu. Izgledao je tako napačeno, izmučeno. Ali i olakšano. Nemoguće pročitati s toga beživotnog lica, tko i što je Leonard? Što i kako se zbilo? ....
iz priče: PUT U RAJ...

sadržaj:
stage 01 - pokušavajući otvoriti vrata
stage 02 - reci im da griješe
stage 03 - novi život kuca na vrata
stage 04 - snovi se ne ispunjavaju svima
stage 05 - koje su šanse...
stage 06 - dokaz da smo ljudi
stage 07 - spoznaja!






_________ Zvonilo je za kraj sata, i kraj nastave za danas. Studenti su pokupili svoje knjige, ispraznili klupe, uzeli kišobrane i jakne, krenuli van. Marko je ostao zadnji u razredu. Nije mu se žurilo. Što će kući? Nema nikoga. Hladno je. Mračno je tamo. A kiša pada, nemože nigdje drugdje ići, ništa drugo raditi. Osamljen rođendan, san svakog srednjoškolca. Najbolje da ostane u školi još neko vrijeme.. Ili ne, ipak mora kući, suočiti se sa prazninom.
_________ Pokupio je svoje stvari i počeo se stubama penjati gore. Došao je do zadnjeg kata, krova. Otvorio je vrata. Pljušatalo je, sve je bilo mokro. On izvadi Knjigu. Htio je zapisati nešto unutra. Nešto što će mu sada dobro doći, nešto što će ga oraspoložiti. Nije se mogao sjetiti, ništa mu nije padalo na pamet. Što on sada želi? Stavio je Knjigu natrag u ruksak, pokraj poklona svojih roditelja. Ostavio je to unutra, na suhome - a on je izašao van, na krov. Sjeo je na svoje mjesto. Mokro je. I hladno. Drhtao je. Izvadio je cigarete i upaljač. Nije mogao upaliti cigaretu po kiši. Naslonio se na zid i gledao u daljinu. Pomalo je maglovito. Nebo je narančasto na horizontu. Odavdje su se vidjele ulice grada, puste ulice. Vidjela se i Petrova ulica. Isto pusta. Kao i zgrada koja se gradi na uglu ulice. Osamljena visoka zgrada. Danas neće žena doći po svog voljenog muža na posao.
_________ Kišobran se otvori iz njega. Ivana je došla na krov. Stavila mu je kišobran iznad glave i čučnula pokraj njega. Zagledala se u daljinu - izgledalo je prekrasno u neku ruku, magloviti zalazak sunca.
_____ -Što radiš ovdje? Pljušti, - rekla mu je.
On ju je pogledao te okrenio glavu naprijed. Nije to pokazivao, da se ne čini kao slabić - ali njezino društvo, u tom trenu, veselilo ga je. Netko da bude pokraj njega sada, to je ono što mu treba. Ono što nije znao zapisati u Knjigu.
_____ -Ajde, reci nešto. Reci, barem „hvala“...
_____ -Svidio mi se... bedž. Hvala...umm...? - tiho je prozborio gledajući ravno, u pusti grad.
_____ -Ivana. Ivana Razek, - nasmješila se i pogledala ga, držeći kišobran iznad dok su sjedili na mokrom betonu.
_________ Klara je sjedila na izlazu prema krovu, iznad njih dvoje. Mahala je nogama veselo. Ustala se nečujno i skočila dolje sa zgrade. Nije se ozlijedila, niti najmanje. Ipak je ona neka uvrnuta vrsta Markova anđela. Potrčala je dolje gradom.
_________ Ovih dvoje su ostali još nekih sat vremena na krovu, Ivana je pričala večinu vremena, pokušavala saznati više o tom šutljivom i povučenom tipu. Pokušavala ga je shvatiti, njega i njegove razloge. Njega i njegov život. Smijali su se. Zapravo... bilo je zabavno, bilo je popunjeno vrijeme! Zaboravili su na vrijeme, zaboravili na kišu, na školu, na kuću, roditelje i prijatelje. Sada su oni bili tamo i to je to. Već pred kasnu večer, Ivana se ustane.
_____ -Moram ići kući. Roditelji su me već par puta zvali na večeru. Zabrinuti su.
Stajala je iznad njega. Okrenio je glavu prema njoj. Izgledao je... pomalo tužno. Ona mu je pružila ruku.
_____ -Hajde, što čekaš? Idemo!
Idemo? Gdje idemo? Marko je mislio još neko vrijeme ostati ovdje gore na krovu, iznad svojih problema, iznad svog života.
_____ -Ideš ka meni na večeru. Tvoji roditelji ionako nisu kući, a rođendan ti je.
Ustao se. Smješio se. Gledao ju je. Definitivno najbolji rođendanski poklon. Kiša je padala, možda toga trenutka nije. Sunce je već zašlo, nije htjelo trošiti svoje zrake na tmurni kišni dan. Zar je moguće da se Zemlja prestane okretati na jedan trenutak? Na trenutak kada se netko zaljubi. Smješio se.
_____ -Imam nešto za tebe, - rekao joj je, otišao do ruksaka i izvadio plišanog medvjedića.
Pružio joj ga je. Medvjedić je držao srce na kojem je pisalo „zagrli me“. To je poklon koji je dobio od roditelja. Djetinjast i ženski poklon. Ali sada... on ga je pružao njoj. Uzela je medvjedića. Razdražila se. Tako je slatko izgledao. I on i medvjedić. Zagrlila ga je, Marka. Kišobaran joj je ispao dolje. Opet je rekla:
_____ -Sretan rođendan!
_____ -Hvala...Ivana...

_________ Čuda ipak postoje? Danas se jedno dogodilo. Marku. Cijeli dan je njegovo osobno čudo, njegov rođendanski poklon. Legao je u krevet. Nije mogao zaspati. Okretao se. Mislio je na nju, na Ivanu. Pokraj kreveta, na ormariću je bio bedž koji je dobio od nje. Osjećao se... tako normalno. kao svaki drugi student, kao bilo tko iz njegovog razreda. Kao da će nešto početi, iz početka, po prvi put. Kao da će mu se otvoriti vrata, počet će živjeti tinejdžerski život.

_____ -I, kako je bilo? - s druge strane mobitela je Izabela pitala.
Ona i Ivana su pričale preko mobitela. Ova je prepričavala što se danas dogodilo na školskom krovu, kako je bilo kod nje na večeri. Izabela nije mogla vjerovati. Možda, ali samo možda, je krivo procijenila Marka. Možda, ali samo možda, Ivana može izvuči ono bolje iz Marka.
_____ -Mislim da mi se zbilja sviđa ovaj dečko, - govorila je dok je mazila medvjedića kojeg je dobila danas.
Obje su se nasmijale.

_________ Markovi starci su došli kući. Čuo ih je. Penju se gore, prema njegovoj sobi. On se zagrne preko glave i pravio se da spava. Majka proviti u sobu.
_____ -Spava... - rekla je ocu.
Njih dvoje se odšuljaju dolje. Bili su mrtvi umorni. Cijeli dan u firmi. I još ih ovo gadno vrijeme ubija u pojam. I danas su cijeli dan bili na poslu. Radili su da mogu osigurati siguran život sinu. I danas su mislili da je to najbolji način da usreće sina - novcem, zaradom. I danas su živjeli u zabludi, ne znajući jedno - njihovom sinu trebaju roditelji, njihov zagrljaj s vremena na vrijeme, da ga ponekad kazne, da jedu s njim, da se brinu za njega, budu uz njega nekada... I danas, Marku su trebali njegovi roditelji, a oni su cijeli dan na poslu bili.
_________ Na treći dan snažne i neočekivane kiše, dvoje ljudi spava pokraj poklona koji su danas dobili. U Ivaninom krevetu je novi slatki medvjedić, a pokraj Markovog kreveta bedž sa vrijednom porukom. To su njihovi pokloni - bedž zato što je Marku rođendan, a medvjedić za Ivanu jer... je bila uz njega, pokazala mu tračak svjetlosti.
_________ Klara se polako ušulja u Markovu sobu. Poljubi ga u obraz i tiho, potpuno tiho, mu zaželi sretan rođendan.



special:
Heeeh, mislim da na kraju... nikada zapravo i nismo otkrili što to znači! Znaš... osjećati... to. Taj osjećaj, to stanje u kojem si, taj svijet u koji te prbaci, to vrijeme koje se uspori i to lice koje dobiješ... oči kako svjetlucaju. Cijelo vrijeme smo se pravili, prevatali, zavaravali se? Cijelo ovo vrijeme smo bili takvi naivci, takve izgubljene duše - vjerovali smo da smo uspjeli. Nismo! Ljubav nikada pronašli, osjećaj sada nadaleko izgubljen. Sada je uostalom i kasno - nećemo se više niti blizu približiti. Stoga, okrenut ću se... otići ću - daleko i nepovratno. Bez okretanja i bez vračanja. Ovo je naš rastanak, ovo je zbogom za tebe i mene. Barem znam što ću sada raditi - pokušat ću pronaći taj osjećaj, pokušat ću ipak biti potpun čovjek. Neću odustati dok mi srce ne bude jako tuklo iz razloga 'ljubav'... A ti? Što ćeš ti učiniti? Nemoj mi reći, nemoj mi ništa reći. Nemoj niti pokrat napraviti... Zbogom!

citati:
"Learning too soon our limitations, we never learn our powers."
Mignon McLaughlin

"The supernatural is the natural not yet understood."
Elbert Hubbard

"I hear and I forget. I see and I remember. I do and I understand."
Confucius


afternote:
da... nego. htio sam reći, otkako sam počeo pisati ove duže priče - imam ih za sada 5 gotovih (needitiranih doduše) i 1 koju još pišem. stoga, u ciljeve informiranja puka (poredane po nastajanju):
::: MOJ SVIJET (10 poglavlja, 21 stranica) - priča o dječaku koji pada u komu zbog prometne nesreće i pokušava stvoriti svoj zamišljeni svijet u kojem su svi sretni i gdje mu je otac još živ...
::: KNJIGA SUDBINE (7 poglavlja, 16 stranica) - iznevjeren od strane svijeta oko sebe, Marko dobiva u ruke knjigu kojom može kontrolirati svoju sudbinu i stvoriti si bolje okruženje
::: NAŠA RATNA IGRA (10 poglavlja, 21 stranica) - ova priča se bavi ratom, užasnim ratom koji će pokušati uništiti cijelu Zemlju i ljudsku rasu; no priča parti par likova koji žele živjeti mirno još neko vrijeme
::: PRIČA O LJUBAVI, SRCIMA I LJUDIMA (25 poglavlja, 59 stranica) - ovdje se prati 2 godine dečka Matije, njegov ljubavni život, spoznaje i mjenjanje - njegovo odratanje kroz osobe koje mu znače nešto...
::: PUT U RAJ (12 poglavlja, 23 stranice) - Leo će pokušati sve da postane čovjek, da osjeća kao čovjek; on je lisica, on može otvoriti vrata raja, on može... promjeniti život (smrt) jedne osobe; čudna priča o ljudskosti
::: PROBUDI ME U PROLJEĆE ( ??? ) -Feliksova priča, mladića koji se vraća na par tjedana u svoj rodni, mirni kraj; priča o njegovom buđenju, prošlosti i sadašnjosti...
oke, to je to od tih priča. još jednom - svi koji dolaze i ostave traga - FALJA!!! bye i pokušat ćem se sa svima čuti...

ROĐENDAN:
da, da!!! "oču čestitke" se zove nova akcija... u biti - 13.04. mi je rođoš (bit 21!) stoga - ajmo,nabacujte "sretan rođendan" i te pizdarije... :)


nastavit će se...

sadržaj:
stage 01 - pokušavajući otvoriti vrata
stage 02 - reci im da griješe
stage 03 - novi život kuca na vrata
stage 04 - snovi se ne ispunjavaju svima
stage 05 - koje su šanse...
stage 06 - dokaz da smo ljudi
stage 07 - spoznaja!



_____ -Sine, probudi se, - nježno je majka kimala Marka.
On polako otvori oči. Otkud da je majka kod kuće, i još ga budi? Ona ga poljubi u čelo.
_____ -Sretan to rođendan!
Ah, da! Danas mu je rođendan. Ipak, nevjerojatno je da je ona ovdje. Obično za rođendan nađe poklon dolje u dnevnom boravku na stolu i čestitku. Čak ni na taj dana roditelja mu nema, i na taj dan su zauzeti. Ove godine, možda će biti drugačije. Marko nije ništa zapisao u Knjigu Sudbine, majka je tu svojevoljno.
_________Dečko se nasmije. Ustao se da zagrli majku. Tada se trgne iz sna. Otvorio je oči. Jutro je. Treći dan kiše. I nema nikoga u njegovoj sobi. Vjerojatno nema nikoga osim njega niti u cijeloj kući. Dolje na stolu je poklon, rođendan mu je. Zatvorio je oči. Namršti se i ustane odmah. Izvadio je knjigu i zapisao unutra nešto. Želio je barem svoj rođendan proslaviti s obitelji.
_________ Silazio je dolje. Majka i otac su bili tamo.
_____ -Sretan ti rođendan, sine! - otav dođe do njega i po glavi ga potapša sa smješkom na licu.
Majka je nosila tortu, pravu rođendansku tortu prema njemu! Ovaj se smješkao. Iako je ovo snaga Knjige, nije mu smetalo - imao je osjećaj kao da je prava proslava. Kao da su mu starci tu svojevoljno. Otvorio je svoj poklon. Nije važno što je unutra bilo - bilo je prekrasno, korisno, baš ono što mu treba - jer mu je ove godine otac pružio poklon. Nije ga našao na stolu, nego ga je dobio u ruke. Zato je posebno!
_________ On spusti poklon dolje. Lice mu postane ozbiljno. Vrijeme je da prihvati istinu. Pogledao je na sat.
_____ -Niste li vi već trebali biti na poslu?

_________ Hodao je prema školi. Sakrio se ipod kišobrana. Pljuštalo je čak jače nego jučer. Eto ti rođendana, nemilosrdna kiša. Danas je odlućio cijeli školski dan provesti u školi. Tako će bar imati iluziju da je netko uz njega, na ovaj dan. Na putu do srednje stao je pred kiosk, kupio cigarete. Nastavio je dalje. Tmurnim i teškim hodom. U torbi je nosio knjige za nastavu, Knjigu Sudbine i poklon koji je dobio od roditelja. Nije ni na što mislio, samo je zjakao oko sebe. Na što bi uopće mogao misliti, da je pozitivno? Na sutra, kada će se opet sam probuditi, sam ići do škole, sam provesti dan u školi, vratiti se kući i zaspati. Na bolju budućnost? Fakultet koji ne može upisati zbog ocijena koje si je srušio, zbog ponašanja koje mu je zapsiano u dnevnik. Na svoju obitelj i prijatelje? Obitelj koje nikada nema i prijatelje koje nema. Nije mislio ni na što, i tako je bolje. Nemaju svi život iz snova, nisu svi rođeni pod sretnom zvijezdom, ne okreće se oko svake osobe svijet - postoje i oni koji su iskreno nesretni, bez potrebe da glume nesretne osobe. Marko je takav bio. Nije imao vrijednosti u životu, nije imao nade. Ponekad bi se upitao zašto nastaviti dalje kad je ovako teško svaki dan. Trenutno mu je malo svjetlosti u životu davala Knjiga i ... Klara. Ali svejedno, nije htio puno koristiti Knjigu, u neku ruku - plašio se. Plašio se dobiti ono što želi, plašio se biti sretan.
_____ -Dobar dan, Marko.
_________ Ženski, nježan, uplašen i nesiguran glas. Upućen njemu. Tko..? Okrenuo se polagano, nečujno i neprimjetno iza. Prema njoj - prekrasnoj djevojci, u njegovim očima savršenoj djevojci, u njegovim mislima djevojci koja možda i nije tu. Čini mu se? Tko je ona?
_____ -Sretan rođendan!
Rođendan? Da, danas je. Kako ona zna, kako bi itko znao osim njega i njegovih roditelja. One nema prijatelje da mu čestitaju, da mu dođu na zabavu, da mu poklone nešto, da mu pruže ruku i čestitaju. Ona mu je ispružila ruku. Držala je maleni zamotani poklon. On... polako, sigurno uzme kutijicu. Ona... polako, sigurno se okrene i ode svojim putem. Stajao je nepokretno, paralizirano - poput kipa koji nema izbor. Djevojka je ulazila u susjedni razred, nestala je unutra. Nije se još uvijek pomaknuo, samo je spustio pogled na svoju ruku. Držao je prekrasno, savršeno zamotani poklončić. Skoro ga je šteta otvoriti. Marko odmah otvori Knjigu da pogleda što je ujutro napisao:
_____ „Roditelji su bili tu ujutro, čestitali mu rođendan, donjeli tortu i poklon. Smijali su se. Onda su se oni vratili na posao.“
_________ To je pisalo. Nije pisalo ništa o školi, o nekoj djevojci, o tome da mu onda da poklon. Ovo se dogodilo samo od sebe, ovoga puta on se nije mješao, nije mješao Knjigu, nije si zapisivao ovo u sudbinu. Trenutak koji ti osvijetli dan, a nisi nikad pomislio da se to može dogoditi, nikada nebi to pretpostavio, nikada to nebi zaželio - jer je neobično, barem za njega. Osmjeh mu je osvanuo na licu. Topal, nadasve ljudski osmjeh.

_____ -Jesi mu dala poklon!? - upitala je jedna djevojku drugu u susjednom razredu.
Ona kimne glavom. Zvala se Ivana. Isto godište kao Marko. Slatka, niska djevojka. Nosila je poludugu plavu kosu, pristojno se oblačila i zavodljivo je gledala dečke. No, nitko nije dovoljno dobar za nju - ti licemjeri i lažovi. Ivana ne vjeruje dečkima. Zadnji dečko s kojim je bila, prevario ju je i ona je to saznala od prijatelja. Imali su težak prekid. Od tada, ne vjeruje dečkima, ne vjeruje u pravu ljubav. S takvim stavom, jednog dana ugledala je osamljenog, potpuno samog dečka. Nije kao ostali, ne pravi se je nešto što nije, ne glupira se, ne ponaša se kao klinac. On je ... on, tužan, nesretan i povučen. Nepovjerljiv i slab. Tako ga je ona vidjela. On je neiskvaren, bolno iskren i spreman vjerovati nekome, spreman voljeti nekoga - jer je sam, usamljen. Sve što ona treba jeste prići mu nekako, zavesti ga nekako, otvoriti ga nekako. Iako nikada prije nije pričala s njime, Ivana je potpuno uvjerena da joj se Marko sviđa, da je čak i zatreskana u njega. U njemu ima nešto dobro... posebno, ono što drugi nemaju...
_____ -Ti nisi normalna! Možeš bilo kojeg dečka vrtiti oko malog prsta, a ti zapela za tog čudaka! - prijateljica, Izabela, je napala na nju.
Brinula se u Ivani, ipak su one najbolje frendice. Izabela pak ima dečka već dvije godine. Sretni su zajedno i svi ih vide kao savršen par. Toliko o tome!
_____ -Nije on... ne vidiš sve kod njega. Jesi li mu pogledala u oči?
Ivana se zamislila. Oh, pa njoj se Marko zbilja sviđa. A on niti ne zna tko je ona, nije joj niti riječi prozborio. Vjerojatno joj neće ni prići. Ne zna kako, ne zna zašto, ne zna tko je to. U biti, Marko trenutno ima puno većih problema, nema baš vremena baviti se djevojkama. Njegova zanimacija - biti nesretan, biti jadan, biti povrijeđen, biti oštećen i osamljen. Sve dok tako misli, tako će i ostati. Sve dok ne pokuša promjeniti percepciju iz koje gleda na svijet, tako će i ostati. Sami stvaramo bolji svijet oko sebe, bolji dan za živjeti, bolje prijatelje za družiti se - stvar je izbora. Tako jednostavno, a tako puno kompliciramo.

_________ Marko je ušao u razred. Profesorica je došla do njegovog stola. Bacila njegov seminar od nekidan na stol i rekla mu:
_____ -Pročitala sam! Iako si ga bacio na pod. Jako dobro napisano, ali ako želiš jako dobru ocijenu, onda to moraš prezentirati pred razredom.
_________ Profa ode do svoga stola. On pak odmota kutijicu sa poklonom od te...neke djevojke. Unutra je bio bedž na kojem je ... pisalo... nešto. Podigao je ruku. Prvi puta se samostalno javio, prvi puta se odvažio istaknuti se tako u razredu, prvi puta je poželio svima reći nešto - seminar. Razred je gledao začuđeno. Još jedno čudno. Jučer ona djevojka, Klara, ga je zagrlila. Danas se javlja.
_____ -Želim... prezentirati seminar. Zove se „Pisanje o sreći“.
Ironičan naziv, ironična tema. Tema koju je on izgleda sa razlogom dobio. Tema o kojoj je mogao tako puno pisati. Možda je to razlog zato profesorica misli da je njegov seminar tako jako dobar, možda mu zato daje još jednu šansu - pročitala je njegove misli u tom seminaru, njegov život, njegovo stajalište o sreći. A on, držao je bedž u ruci. Na njemu je pisalo crvenim slovima:
_____ "Kažu da vrijeme mijenja stvari, ali zapravo ih mi samo moramo promjeniti."
_________ Izašao je pred razred. Otvorio seminar i počeo čitati. Za čudo, svi su ga slušali, apsolutno svi u razredu. Njegov život, njegu sreću. Njegov položaj, njegovi „prijatelji“. Njegov seminar...



afternote: ummm... da, neki događaji i razgovori su tako... BLAH! ali nema veze, neću mjenjati. od priča koje imam ova mi je najmanje draga (da budem iskren). ali čak i ona priča svoju priču pa... nema veze. stavim ju do kraja. inače, da... tu je i nova priča. i da, postoji dejčak-lisica. raj. i tako to... ugl. svi koji dolaze pročitati - THNX! ostali... ČITAJTE i komentirajte!! sad bi se trebao spremati... kao... idem...

"Success is not final, failure is not fatal: it is the courage to continue that counts."
Winston Churchill

"The smallest fact is a window through which the infinite may be seen."
Aldous Leonard Huxley

"If you're not failing every now and again, it's a sign you're not doing anything very innovative."
Woody Allen


nastavit će se ( KOJE SU ŠANSE... ) ...

sadržaj:
stage 01 - pokušavajući otvoriti vrata
stage 02 - reci im da griješe
stage 03 - novi život kuca na vrata
stage 04 - snovi se ne ispunjavaju svima
stage 05 - koje su šanse...
stage 06 - dokaz da smo ljudi
stage 07 - spoznaja!






_________Kiša još uvijek pada. Već drugi dan. Dugi drugi dan. Dosadno je. Ljude neće van, ne žele pokisnuti. Nitko ništa ne radi, nitko ništa ne govori. Tmurno vrijeme probudilo je tmurno raspoloženje u stanovnicima. Marko obuće jaknu, stavi Knjigu u torbu i izađe van. Nema nikoga kod njega kući, nitko ga neće pokušati zaustaviti. Pokvareno se smješkao. Sada može učiniti što god želi, jer ima svoju sudbinu u ruksaku na leđima. Došao je u robnu kući. Sjeo na klupu i počeo pisati u knjigu. Taman kada ju je zatvorio do njega dolazi menadžer:
_____ -Čestitam, gospodine! Počasni ste kupac, imate pravo odabrati artikle u vrijednosti od tisuću kuna i dobiti ih potpuno besplatno!
_________ Njih dvojica se rukuju, menadžer mu da poklon bon za tu prigodu i ode. Dečko protrlja ruke. Idemo u besplatni shoping! No, čak i prije nego je ušao iu veliku supermarket, osjeti ruku na ramenu. Hladna ruka. Okrene se hitro. Ah, to je samo Klara.
_____ -To je znači tvoja sreća? Besplatne stvari u trgovini. Vidim da se smješkaš. To je dobro.
Marko ju je zbunjeno pogledao. Usne su mu drhtale. Kakva sreća? Samo je htio besplatne cigarete, a kada je već tu - još pokoji artikl. Ionako nema baš novaca, starci su ga stavili na tanki led jer stalno radi gluposti. Ovo nije zbog njegove sreće, ovo je zbog njegove potrebe.
_____ -Nije...ovo nije...
_____ -Idem sada! Imam još posla. Ali pazim na tebe, i na Knjigu naravno. Vidjet ćemo se još. Uživaj! - kaže ona i hitrim korakom istrči van, na kišu.
Izgledala je sretno na kiši. Podigla je ruke i glavu gore i gladala kako pljušti. Zatim otrči prema centru grada. Marko je... bio čudan. Nije se mogao pomaknuti pokraj nje. I kako to da ona izgleda tako veselo uvijek, čak i kada je vani, na hladnoj kiši. On drmne glavom lijevo-desno i ode u supermarket.

_________ Bljesne mu pred očima i sjeti se jednoga detalja iz svog djetinjstva. Išao je sa mjajkom u grad. I iznenada je počela padati kiša. marko se otrgnuo od majčine ruke i počeo veselo trčati po kiši. Volio je kiši. Tako je ugodno, kapi padaju po licu i rukama, nježno ga udaraju. Pljuštalo je. Majka je vikala na njega da se sklone negdje, ali dečkić nije slušao. Trčao je... baš kao Klara maloprije. Smijao se i anđeoskim licem pogledao majku. Ona više nije ni riječi rekla, nije ništa mogla reći kada ga je vidjela tako veselog. Jednostavna stvar, kao kiša...
_________ Opet mu bljesne pred očima. Stajao je pred policom sa cigaretama. Namjestio je ljutito lice. Okrenio se i izašao polako iz robne kuće van, na kišu. Stajao je mirno. Pogledao je gore, mirno. Kiša je još uvijek bijesno padala, mirno. Ljudi su iz zaklona, iz automobila, ispod kišobrana, iz robne kuće - gledali ga i ogovarali. Vikali mu da se sklone u zaklon. Savjetovali kako nebi dobio prehladu. „Brinuli“ su se o njemu. Nije ih slušao. Samo je zatvorio oči i zamišljao nešto. Razmišljao o nečemu. Kiša se više nije čula, i više ju nije osjetio na licu. Ništa više nije bilo oko njega. Uistinu je postalo mirno.
_____ -Kako... je sve ovako završilo...? - tiho je sam sebe upitao.

_________ Gore na vrhu zgrade sjedila je Klara i gledala je dolje, prema Marku. Smijala se, tako iskreno da su joj se oči zasuzile. Toga trena vjerovala je da za njega još uvijek ima nade, da bude ono što je uvijek htio biti. Njegov san nije da bude astronaut, pilot, da bude policajac ili neko drugo određeno zvanje. Njegov san je bio puno jednostavniji, a ipak puno složeniji za ostvariti.
_____ -Kada narastem želim biti..., - zastao je mali Marko, ljutito je gledao svoje roditelje u kutu učionice.
Danas su govorili pred razredom i učiteljicom što bi željeli biti kada narastu. I roditelji djece su tu da ih poslušaju. Sada je na Marku red. A njega roditelji niti ne slušaju. Bave se svojim poslom. Nešto rade što je važnije?
_____ -Želim biti bolja osoba nego mama i tata! - bjesnim i glasnim glasom je rekao.
Klara je još uvijek gledala dolje. Taj dječak je imao tako teško djetinjstvo, nikada nije imao nikoga pokraj sebe. Živio je siromašno, ali siromašno emocijama. Roditelji su mu pružali sve osim toga, najvažnije stvari. Ustala se. htjela je skočiti dolje do Marka i reći mu nešto. Zastala je...
_________ Auto je prošao brzo pokraj Marka i poprskao ga. Već jako ljutit, Marko je odmah izvadio Knjigu i pisao nešto.
_____ „Marko je gledao kako se auto koji ga je poprskao kliže po mokroj cesti i zabija u stup...“
I uistinu, pri toj brzini, automobil se počeo okreteti po cesti i zabije se u stup. Bijesni dječak otrese nogu i okrene se u drugu stranu. Par ljudi je istrčalo van da vidi što je s vozačem u autu.Je li živ? Što se dogodilo? Samo par ljudi je izašlo, ostali su gledali iznutra, gdje ne pada kiša. A Marko je hodao u drugom smjeru. Glava mu je bila pognuta.
_____ -Nesreća! Automobilska nesreća!? - Klara je gore vikala.
I njega nije ni briga što je sa vozačem. On se samo okrenio i otišao svojim putem. Kako je ogorčen, kako mu je duša postala tako crna u trenu. Kiša je padala još jače. Nebo je plakalo još snažnije. Nije više mirno. Čuju se sirene po gradu. Ispred robne kuće se pravi gužva. Iz automobila se dimi. Promet je tamo zaustavljen.

_________ Ušao je u školu. Iako je već prošlo prva dva školska sata, on uđe u svoj razred pod odmorom i sjedne na mjesto. Bio je potpuno mokar, potpuno pokisao. Stavio je ruksak na stol. Ostali su ga čudno i prestrašeno gledali. Nisi mu prilazili. Nisu ga niti direktno gledali. Ogovarali su ga. Nije ga bilo briga. Okrenio se i gledao kroz prozor. Nema on pravih prijatelja u tom razredu. Samo oni koji su tu kada nešto trebaju, samo oni koji se žele zabavljati - a Marko zna gdje je zabava. Klara je ušla u razred. Ona je pak bila potpuno suha. I jako privlačna. Muški dio razreda odmah je skočio do nje. Ona ih odmakne i sjedne do Marka. On ju na tren ili dva pogleda i skrene pogled.
_____ -Žao ti je?
_____ -Što hoćeš!? - drsko joj je odgovorio.
Razred je začuđeno gledao u njih dvoje. Tko je ta prekrasna djevojka i zašto razgovara s tim ološem?? Maloprije, Klara je gajila nadu u tog dečka i sada se ovo događa. Posegula je za njegovim ruksakom. Još uvijek... duboko u sebi, vjerovala je u njega. Ne znam zašto, ali nije htjela dignuti ruke od njega. Otvorila je debelu, laganu knjigu i pročitala zadnji njegov upis:
„Marko je gledao kako se auto koji ga je poprskao kliže po mokroj cesti i zabija u stup, i čuo je kako je vozač neozlijeđen i osiguranje mu pokriva cijelu štetu.“
_________ Nasmijala se opet. Bacila je knjigu na stol, ustala se i zagrlila ga. odjeća mu se potpuno osušila tada. A on... podigao je pogled. Osjetio je njezine tople ruke oko sebe. Ne zna, jeli to ona učinila, ili se njemu samo učinilo - ali vrijeme je tada počelo sporije teći. Vidio je svaku kapljicu kako pada kroz prozor. Čuo je svaki riječ, svaku izduženu riječ u razredu.
_________ Zvonilo je! Profesorica uđe u razred. Klara pusti Marka i krene van razreda. Cijeli razred, uključujući i profesoricu, su ju gledali. On stane na vratim i okrene se. Marko se isto okrene prema njoj. Imao je... čudan izraz na licu. Možda - možda je to njegovo sretno lice? Smješak na njegovom licu? Ona ode van. On ostane sjediti na svom mjestu.



:::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::
Samo dio nas... jedan maleni djelić, ali onaj iskreni (srce), želi se vratiti natrag. Samo taj dio, onaj koji ignoriramo, jer moramo ignorirati, jer želimo preživjeti, taj maleni dio želi vidjeti to svijetlo opet. Čak i ako te ubije, čak i ako te pregazi, čak i ako te baci natrag. Taj dio, srce, nećemo slušati danas. Niti sutra... Zatvorit ćemo oči i zamisliti, još jednom... zamislit ćemo kakav je to osjećaj!
(for XXXXX XXXX...)
:::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::

nastavit će se (snovi se ne ispunjavaju svima)....

sadržaj:
stage 01 - pokušavajući otvoriti vrata
stage 02 - reci im da griješe
stage 03 - novi život kuca na vrata
stage 04 - snovi se ne ispunjavaju svima
stage 05 - koje su šanse...
stage 06 - dokaz da smo ljudi
stage 07 - spoznaja!






_________Prošlo je već par sati. Ili nije? Ni sam više ne zna. Magli mu se pred očima, hladno je. A kiša pada još jače. Kiša ne prestaje, uporno razara noć. Previše je bučno. Tisuće ljudi i milijun kapljica - padaju baš oko njega, baš da njemu napakoste. Stotine automobila i desetak katova. Tu je sve to negdje oko njega. Izgleda da je dobio groznicu. Nosi kratke rukave i tanke hlače. Ipak je kasno proljeće, toplo kasno proljeće. Nema više snage ni da se ustane. Marko posegne za mobitelom u džep. Izvadi ga - pogleda. Mislio je neko vrijeme gledajući u mobitel. Spustio ga je dolje. Koga da nazove? Nikoga...
_________ Radio više nije svirao. Ruksak mu je bio tih. Baterija vjerojatno. To znači da je poduže ovdje. Na osmom katu, na uglu Petrove ulice, u zgradi koja se gradi do dvadesetog kata. I mrak je odavno pao, sunce odavno zašlo, svijetla se upalila da osvjetle prazne ulice. Potpuno je sam, potpuno napušten. To mu nije čudno, niti neobično. Smeta ga što ne vidi kako treba, što je tako slab - što ga je malo kiše srušilo na pod. Ponosan je on, neće dopustit to. Marko ustane na noge. Drhtale su. Mahao je rukama oko sebe, kao da je pijan. Pokušavao je pronaći oslonac da se ne vrati na pod, da ne padne.
_____ -Pogledaj, opet opomena iz škole! Uhvaćen kako puši cigarete u WC-u... - začuo je majčin strogi glas.
_____ -Marko, ne možemo više ovako! Trgni se! Danas smo bili na roditeljskom... - ovo je pak bio očev glas.
_____ -Marko? - profesorica je zvala njegovo ime.
On je klečao u kutu razreda, skroz iza, iza klupa. Nije se htio javiti. Imao je mp3 player u ušima.
_____ -Nemaš više deset godina! prestani se ponašati djetinjasto...
Sada se pojavila nova slika ispred njega. To je bio on, stajao je u praznoj prstorili. Torta je bila na stolu. Na njoj je pisalo: „sretan 15. rođendan“. Bio je sam u prostoriji, sam na svoj rođendan.
_____ -Sretan mi rođendan.
Sada je pak bio djedov pogreb. On je izgleda bio jedina osoba koja je voljela Marka, podržavala ga, pomagala i savjetovala. jedina osoba koja je vjerovala u njega. Sada je njegov pogreb. Marko je stajao iza svih, iza svih tih licimjera, i plakao je.
_____ -Zato nemaš prijatelja! Zbog svog ogavnog ponašanja, tog karaktera! - derao se otac na njega.
Marko ga nije slušao. Prestao je davno slušati starce - kako ga vrijeđaju i omalovažavaju.

_________ Buncao je. Definitivno je dobio groznicu. Marko je leđao na hladnom tlu osmog kata. Slike i zvukovi su mu prolazili kroz glavu. O tome kako je on sve razočarao, kako su svi njega razočarali. O tome akko je napušten i uvijek bio sam. Grčio se. I nitko nije dolazio da mu pomogne. Tko bi došao uostalom!?
_________ Kiša nije prestajala. Nije niti slabila. Izgleda da je i ona željela to - uništiti ovu izgubljenu dugu na uglu Petrove ulice. Koja korist od takovog dječaka?
_____ -Reci im da... griješe... da nisam... - bucao je.
Sjevalo je. Nebo se rušilo. Ono čega su se stari Gali bojali - da im nebo padne na glavu - sada se definitno vrtio takav nekakv osjećaj nad stanovnicima grada. Vremenaske prognoza je šutjela. Nije mogla objasniti otkud ta iznenadana kiša. Nije to ni kiša, nego proljevanje neba. Kao da je plakalo za nečime, kao da je nebo nešto izgubilo i sada plače zbog toga.
_________ Začuje tih korake. Pokušao je otvoriti oči. Slabo je vidio. Nekakva figura je stojala iznad njega. Ženska figura. Ona se sagne. Crnilo mu se pred očima. Pogladila ga je po glavi. Nešto je rekla. Zatim je otvorila neku debeli knjigu, uzela olovku i zapisala nešto unutra. Marku se odmah vid razbistrio, sluh pročistio - groznica je toga trena prošla i osjećao se potpuno zdravo. Ustao se i čučnuo pokraj nje.
_____ -Što...? - nije znao što da pita.
_____ -Izgledao si tako jadno i usamljeno. Ja sam Klara, a ovo, - pokazala je knjigu u ruci: - Ovo je tvoja Knjiga Sudbine.
_________ Dečko je začuđeno gledao u knjigu. Zgrabio ju je. Nije bila uopće teška. Pogledao je na otvorenoj stranici. Pisalo je:
_____ „Markova groznica je prošla i osjećao se zdravo i poletno.“
Pogledao ju je, a u pogledu mu je bilo očito pitanje.
_____ -U biti, ja sam nešto kao tvoj anđeo - otprilike. U ovu knjigu pišem cijeli tvoj život, pišem stvari koje će ti se dogoditi. Ovo je tvoja knjiga, tvoj sudbina je unutra. Sve što se zapiše, to ti se dogodi. Najjednostavnije rečeno. Razumiješ li?
_________ Zar je ovo neka šala? To zvuči sasvim nevjerojatno. I ta djevojka, izgleda sasvim ... jako dobro! Marko ustane.
_____ -Do sada ti je život bio preveliki kaos. Mislim da sma ja kriva zbog toga. Zato, sada kao test - dajem tebi knjigu i ovu olovku. Sam si piši sudbinu!
_________ Djevojka mu je pružala knjigu i srebrnu olovku. Marko prihvati bez pitanja. Još uvijek je sumnjao u sve, mislio da je ovo san, ili halucinacija zbog groznice.
_____ -Samo te molim jedno: budi umjeren i realan dok si zapisuješ sudbinu. I nemoj griješiti, stvari koje su jendom zapisane u knjizi ne mogu se izbrisati niti promjeniti. Tako će se dogoditi.
_________ Dok je on trepnuo i pogledao dolje, Klara je već nestala. Jedino je ostala knjiga i olovka - u njegovim rukama. Njegova Knjiga Sudbine. On padne dolje na pozadinu. Nevjerojatno! Zar se ovo upravo dogodilo? Jeste, zar ne? Možda da se uvjeri u to. Otvorio je knjigu, uzeo olovku u lijevu ruku i počeo pisati. I prije nego je zatvorio knjigu na taj kat uleti njegova majka.
_____ -Marko! Tu si! Ajme, dolazi vamo! - vikala je na njega.
Njegova majka je došla po njega. Našla ga je i došla po kiši po njega. Marko se polako ustao, spremio knjigu i olovku u torbu. Nasmješio se podlo. Nije mario za majku. Smješio se zbog toga što je napisao u knjizi:
_____ „Stara je došla po Marka na osmi kat zgrade koja se gradi na uglu Petrove ulice.“
_________ Možda jeste čudno, možda jeste potpuno nevjerojatno - ali istina je. Marko sada ima u svojim rukama nadzor nad svojom sudbinom. Sada mu se ništa loše ne može dogoditi, i osjeća se kao da je svijet samo njegov. Stvari će napokon sjesti na svoje mjesto, a on će dobiti ono što zaslužuje.



"Motivation is what gets you started. Habit is what keeps you going."
Jim Rohn

"The beginnings of all things are small."
Marcus Tullius Cicero

"The world is full of suffering, it is also full of overcoming it."
Helen Keller


---------------------------------
Došao je do mene, stao i nijemo me gledao. Ne znam tko je to bio - ne znam mu ime, lice sam već zaboravio, nije se predstavio. Gledao me. Htio je nešto reći, vidio sam mu to u očima. Zato sam prvi krenio i upitao ga što želi. On je samo mahnuo glavom lijevo-desno i nasmješio mi se. Nisam tada shvatio... tek kasnije... Znam što mi je htio reći, ali nije mogao. Zato se tada okrenio i otišao svojim putem. Poslije sam razmišljao o tome. Napokon sam shvatio jednu stvar! Ako...
---------------------------------


nastavit će se (KNJIGA SUDBINE: novi život kuca na vrata)...

sadržaj:
stage 01 - pokušavajući otvoriti vrata
stage 02 - reci im da griješe
stage 03 - novi život kuca na vrata
stage 04 - snovi se ne ispunjavaju svima
stage 05 - koje su šanse...
stage 06 - dokaz da smo ljudi
stage 07 - spoznaja!



__________ Ne kiši danas. Nebo nije više tužno. Nakon četiri dana neprestanog pljuska, napokon se smirilo, pribralo i pomislilo na ljude ispod - nebo. Grad je poplavljen, ljudi povučeni u kuće, atmosfera je užasna. Svi su neraspoloženi. Svi su... „pokisli“. Marko gleda kroz prozor. Nije da se plaši, ali ne žali još uvijek izaći van. Metereolozi nisu najavili nikakvu kišu, nisi predvidjeli niti pljusak. A sada, vrtovi i dvorišta su poplavljena, škole i fakulteti zatvoreni,a na posao ide samo onaj tko je primoran. Grad je miran. Potpuno miran, nema ljudi koji sretno i zaljubljeno šeću ulicama, nema bandita koji pokušavaju nešto ukrasti, nema ni beskućnika, nema ni čistaća, nema... nikoga. Strašno!
__________ No, ovoga puta ne pričam vam priču o kiši, ne pričam vam priču o bjegu, ne pričam vam običnu priču - nego ono što se dobije kada se preda, kada se čovjek prepusti čudnoj stvari - sudbini. I ne pričam vam priču, zapravo. Govorim vam što je prava ljudska moć. Odlučivanje. Misliti sam za sebe. Ouprijeti se okolini, onome što ti kažu i uzdugnuti se, iznenaditi sebe i druge unutarnjom snagom. Unutarnjom snagom biti ono što želiš, ne ono u što te pretvaraju, ne ono što drugi misle da jesi, ne ono što drugi žele da budeš.

__________ Četiri dana ranije.
_____ -Marko, - profesorica proziva.
Sada je njegov red da prezentira svoj seminar pred razredom. Svi učenici se osvrću oko sebe. Ali ovoga nema, nije na satu. Profesorica srdito otvori imenik i polako počne pisati nešto po Markovoj stranici. Ovo nije prvi put, nije ni zadnji. Taj dečko je prava nevolja - nemaran je, previše opušten, čini što ga je volja, suprotstavlja se svima i uvijek mora viti po njegovome. Karakteristike koje čine vođu? Da, ali vođu bande. Ima dosta prijatelja, ali samo zato što ga se plaše, što ga poštuju i žele ga iskoristiti. Nema pravog prijatelja, koji će stati uz njega kada je gusto, nema prijatelja koji će ga braniti u zlu. A i ne treba tako nekoga, on se sam brani u zlu, on sam potiče zlo i sam sebi nanosi najviše štete.
__________ Trenutno je na krovu škole. Sunčan je dan. Sjedi tamo uz ogradu, puši cigaretu i gleda u nebo. Životari, uživa. Pokraj njega, na drvetu je njegov seminar. Ipak ga je napisao, ali nije mu se dalo zezati sa prezentacijom za te gubitnike, za ocijenu - neki broj koji ga označava koliko vrijedi kao čovjek. On će sam pronaći koliko vrijedi, a ne neka stara baba na temelju njegovog seminara, odgovaranja, štrebanja. To nije ogledalo kakav je čovjek. Doduše, njegove ocijene jesu katastrofa, zalaganje je čista nula i on je ... ološ. No, to nije poanta ovdje.
__________ I nitko neće doći na krov po njega. Nitko i ne zna gdje je. Svi misle da je već daleko izvan škole, negdje sa „prijateljima“ se drogira. Nikoga zapravo nije ni briga, nitko se nikada nije ni potrudio potražiti ga. Čak ni njegove roditelje nije briga. Kao da su već digli ruke od njega. Marko je jedva završio osnovnu školu. Srednju je upisao preko veze, njegovi roditelji su ugledni poduzetnici u gradu, povukli su puno veza i poziva da upišu jedinog sina u srednju. Ali su također i davno digli ruke od njega, prepustili ga samom sebi misleći da će tako doći pameti i početi brinuti više o sebi. na žalost, to je pošlo u sasvim krivom smjeru - Marko je dobio toliko slobode da je postao još lošiji. Do te granice da više nema povratka. Osamostalio se potpuno, sam zarađuje novce, ogradio se od svih, ne priča puno, ne pomaže nikome nikako.
_____ -Ovo prekrasno sunčano vrijeme će nas pratiti barem još dva tjedna... - prognoza je bila na radiju, pokraj Marka - radio koji mu je djed dao prije par godina.
__________ Dečko se ustane polako. Baci opušak i spremi kutiju cigareta u džep. Imao je još samo jednu cigaretu. Zato, mora nešto važno napraviti: otići do kioska i kupiti novu kutiju. Gnjavaža! Otresao se, uzeo svoj radio i stavio ga u poluraspadnuti crni ruksak koji je nosio na jednom ramenu. Radio je još uvijek radio:
_____ -...topla fronta. Stoga, obucite se što ugodnije, jer dolazi val topline...
__________ Dok je silazio niz školske stube zazvonilo je za kraj sata. Iz njegovog razreda izađu učenici i polako profesorica iza njih. Marko okrene glavu prema njoj, mahne joj seminarom koji je držao u ruci, te baci taj isti seminar preko ramena, iza sebe - na pod. Nasmješi se profesorici i potrči dolje, izvan škole.

_____ -Za danas smo gotovi, dečki. Pospremite stvari i idemo kući! - veselo kaže majstor svojim radnicima.
__________ Gradili su ogromnu zgratu na uglu Petrove ulice. Došli su do desetog kata. Puno muke, znoja i rada je uloženo u to. I za danas je gotovo. Naporan je to rad. U svakom djeliću zgrade osjeti se težak rad. Radnici se brzo pokupe i pohrle kućama - ženama, dijeci, televiziji.. Jedino je majstor ostao još malo. Ponosno je gledao oko sebe. Prije samo pola godine, ovdje je bila jedna ogromna rupa - a sada se podiže ogromna zgrada koja će zaposliti puno ljudi, uljepšati grad, i napuniti njegov džep zaradom, naravno. Majstor stane na rub sedmog kata. Pogledao je dolje. Prolaznici su izgledali sitno, nisu niti gledali gore. Nisu marili za zgradu, nisu marili za ljude koji tu svakodnevno rade. I nije ni važno. On je samo uživao u pogledu, u učinjenome do sada, u kraju radnog dana, u zalasku sunca.
__________ Dolje zatrubi auto. Iz BMW-a izađe neka žena, mahne prema gore. Majstor joj mahne natrag i pođe dolje, iz zgrade, prema njoj - svojoj ljupkoj ženi. Ona ga je čekala, čekala je svog arhitektu. Na uglu Petrove ulice.

__________ Marko dođe do kioska. I zastane. Nešto.. ga je tjeralo da pogleda iza sebe. Okrene se. Pogleda gore. U zgradu koja se gradila, zgradu na uglu Petrove ulice. Dolje, pokraj nekog skupog auta, grlili su se muškarac i žena. Izgleda da taj muškarac radi tamo, nosi odjelo. Izgledali su tako zaljubljeno. Za razliku od njegovih roditelja. Koje ionako nikada ni nevidi, jer su često na putovanjima. Ili možda imaju svoje ljubavnike, pa idu u hotele i putovanja sa njima. Nije važno. Njegovi roditelji se ne vole, i ne vole njega. Da, to je tako. Da, tako on misli. Zato je sada ljubomoran za onoga muža i ženu ispod te proklete zgrade, u toj prokletoj ulici. Marko se namršti, baci praznu kutiju cigareta bjesno na tlo i krene prema njima. Žena u kiosku je zbunjeno gledala u dečka.
__________ Dok je prelazio cestu, muž i žena su već otišli kući. Toploj obiteljskoj kući. Stajao je pred zgradom. Kap kiše mu padne na lice.
_____ -Kog vraga!? - on pogleda gore.
Još jedna kap padne, pa još jedna. Za par sekundi pljusak otpočne. Što se to dogodilo? Kao i obično, prognoza je potpuno promašila vrijeme. Umjesto suhog i sparnog vremena, kiša je snažno padala. Marko potrči u zgradu da se skloni od kiše. Već je bio potpuno mokar, ali da barem na pokisne još više.
_____ -...na granici su stradala dva policajca u pokušaju... - čulo se iz radija u Markovom ruksaku.
__________ Sjeo je na osmi kat, što višlje, to bolje - i gledao je prema gradu. Kiša je padala. Kiša je padala... jako.


JOHN RZEZNHIK - I'm Still Here
---------------------------------------
I am a question to the world
Not an answer to be heard
Or a moment that's held in your arms

And what do you think you'd ever say
I won't listen anyway
You don't know me
And I'll never be what you want
Me to be

And what
Do you think you'd understand
I'm boy, no, I'm a man
You can't take me
And throw me away

And how
Can you learn what's never shown
Yeah, you stand here on your own
They don't know me
'Cause I'm not here

[Chorus]
And I want a moment to be real
Want to touch things I don't feel
Wanna hold on and feel I belong

And how can the world want me to change
They're the ones that stay the same
They don't know me
'Cause I'm not here

And you see the things they never see
All you wanted - I could be
Now you know me
And I'm not afraid

And I want to tell you who I am
Can you help me be a man
They can't break me
As long as I know who I am

[Chorus]

And how can the world want me to change
They're the ones that stay the same
They can't see me
But I'm still here

They can't tell me who to be
'Cause I'm not what they see
Yeah, the world is still sleepin' while I keep on dreaming for me
And their words are just whispers and lies that I'll never believe

[Chorus]

And how can you say I'll never change
They're the ones that stay the same
I'm the one now
'Cause I'm still here

I'm the one
'Cause I'm still here
I'm still here
I'm still here
I'm still here


---------------------------------
I'm at the top of the world,
and it's still so... so low...
I'm where you used to stand,
and it's still so cold!
So bring it down, put down your crown,
step here by my side, as a person with no pride...
---------------------------------

nastavit će se...

utjeha u tom zvuku - tišina?
Konačno sam prišao... tom mjestu. Mostu. Stajao sam tamo. Opet. Došao sam, nakon toliko vremena. Tamo iza mena, dugo putovanje - tamo mračno i usamljeno, tiho i teško. Ali vratio sam se, do toga mosta, do toga mjesta, u ovome vremenu. Mislim da će sve biti uredu ako opet pređem, ako opet dođem na drugu stranu. Kako je prije bilo tako, kako sam prije uspio? Kako sam prije... našao sreću... Sada idem iz drugog razloga. Pronaći nešto drugo - nešto potrebno prije sreće, nešto bez čega sreća nije tako ostvariva.
Eno ga! S druge strane mosta. Isto tako gleda preko i čeka. Jedan od nas dvojice će kad-tad morati pronaći sebe... jedan prije drugoga, jer nismo iste osobe, jer nismo iste osobnosti - on, kao drugi ja, i ja, kao ja koji sam sada. Jedan od nas dvojice će reći: da, ovo sam ja. I to će biti taj trenutak kada će sebi priznati tko je uistinu, trenutak kada će pronaći sebe, ono što je potrebno prije sreće. Pronaći... i prihvatiti kakva si osoba.
Za sada... tu, svaki sa druge strane mosta. Izgubljeni i preplašeni.



Mi, kao svi ostali!
Ti... spasio si mi život. I stojim sada, živ sam. Dobro sam. Krvarim, skroz do dolje, do tla. Krvarim, ali živ sam. Demoni nisu došli do mene, anđeli su poslali tebe. Moje riječi vjerojatno nisu dovoljne, da ti kažem hvala. Što još uvijek živim i dišem, što se još uvijek borim i gledam u sunce. Moje riječi... nisu dovoljne.
A ti... stojiš tu ispred mene. Otvaraš usta, nešto govoriš? Pružaš ruku prema meni. Pitaš me kako sam? Jesam li dobro? Nisam niti vidio odakle si se stvorio, niti ne znam tko si, zašto su te anđeli poslali. Zašto si spasio ovaj budalasti i uzaludni život? Trebaš nešto od mene...?
I ja... se ne želim više pomaknuti. Što će to tebi značiti? Što će ti to reći? Nisam slab, nisam se predao, tražim svoje znakove života. Dok te gledam, znam te! Sada te prepoznajem. Osoba koja jesi, kao osoba koja mi je spasila život. Vidim ti lice, krvavo je - isto kao moje. Vidim ti oči - tužne su kao moje. Tvoja ruka ispružena prema meni, isto kao moja ruka ispružena prema tebi. Otvaramo isto usta ... Znam tko si ti, tko je ta osoba koja mi je spasila život. Netko koga bih treba dobro znati. Jer stojim ispred zrcala...

my_note: ugalvnom... od slijedećg posta, nova duža priča. tako da - ako nekoga zanima - neka prati. nakon svakog nastavka, poglavlja će biti točan datum kada će slijedeće poglavlje biti objavljano. priča je "knjiga sudbine", napisana poslije "moj svijet" priča - valjda je nešto bolje, manje zbunjujaća... i tako. eto, čitamo se!


slomljena sreća i povratak na početak!!
light version
Danas ćemo izaći van iz kuće, pogledat ćemo prema nebu. Noć će biti, zvjezdano nebo i pun mjesec - poput sna od kada smo bili klinci, maleni i puni nade i radosti. I tada će ti se svijet obratiti i reći: „vrijeme za tebe može nastaviti teći“. Pod takvim nebo, s tim riječima - hodat ćemo ravno, prema tome... novom danu, kada će mjesec zamjeniti sunce i toplina. Do tada, samo ćemo hodati, nećemo razgovarati, nećemo se gledati, nećemo se doticati. Poput stranaca pod beskonačnim nebom, nad baskonačnim tlom.
Sunce će izaći, osvijetili... tebe, mene i nas. Stat ćemo, topli. Okrenuti se jedno prema drugome, obasjani. Nasmješiti se i zagrliti. Sretni? Ne, ali skoro, ali na putu do tamo, ali s nadom. Poput sna kada smo bili klinci. Bit ćemo sretni opet, radosni - smijet ćemo se i uživati. I bit ćemo iskreni i bit ćemo vjerni sebi i drugima. To su naše nade, nade koje polažemo u sutra, kada sunce izađe. To su nade koje polažemo u nas same... kada pronađemo sebe!


dark version
Danas ću opet ostati kod kuće. Van je tamno, mračno - isto kao ovdje, kao tamo, i svudje. Mračno i hladno, otužno i usamljeno. Nema zvijezda, nema mjeseca, nema ljudi i nema mjesta. Nigdje, nitko i bez razloga. A kao klinac sam bio tako sretan, veseo, radostan i pun nade, u bolje sutra, u vedriji dan... Sada sam sam, nikada nema nikoga, nikada nije bilo nekoga, i nikada neće bit nekoga. Ostat ću unutra, neću nikome otvarati vrata. Zato što je ovdje tako strašno, prestrašno mjesto - hladno i mračno!
Ali sutra... se neću probuditi... Ostat ću spavati na ovome „krevetu“, razmišljat ću o jedinoj vedroj stvari - prošlost, ono što je jednom davno bilo, i ono što je davno prekinuto... vedar i vesel dan. To su gluposti, nade u budućnost - kao da će se išta promjeniti, kao da ću se pomaknuti odavdje.... kao da ću pronaći sebe...



versus!
U tami,
u tami ću te naći.
Svijetlost,
svijetlost ću ti pokazati.

I ti ćeš krenuti prema njemu,
nećeš me držati za ruku,
nećeš se okretati,
prema svjetlu ćeš hodati,
tami ćeš izmicati.

U tami,
u tami iza sam ostao.
Svijetlost,
svijetlost sam tebi dao.

I ti si otišla naprijed,
nisi me držala za ruku,
nisi se okretala,
prema svjetlu si hodala.
Tami si izmaknula.

U tami sam ostao sam,
prema svijetlu sam te uputio.
Novi dan sam ti dao,
u noći sam ostao.
I na kraju - nije mi žao. Zbogom!

znakovi nečega
Pjesma bez početka,
pjesma bez kraja.
Kao početak bez riječi
i kraj bez zaključka.
Kao priča bez pouke,
i život bez dobrog djela.

Ti si to za mene,
to sam ja za tebe.
Kao rečenica u tvojoj glavi,
ona koja je iskrena.
Kao rečenica koju kažeš,
ona koja to nije... iskrena.

Tu si za mene,
tu sam ja za tebe.
Barem smo bili...
poput tog početka i kraja,
poput te priče i života.
Kao ta rečenica koju...
smo iskrivili, i lagali.

Pjesma bez početka,
pjesma bez kraja...

after_note: dobro... priznajem, ovo je dugačak post, ne priliči mi da nabacam toliko stvari. ali nakupilo se, možda svatko nađe jedan dio koji mu/joj se sviđa, jedan od tektova ili jedna od (čudnih) pjesama. faks je zamoran (da,da...), pa se cijeli ovaj post čini nedovršenim, neurešenim i nedorečenim... neeeeeh! takav je život! do sliejdećg posta, ostajte mi dobro!! ;)

Počinje... novo putovanje (nakon potrage za srećom)

Stajao sam tamo, na sredini sobe. Mislim da jesam... jer bilo je previše mračno. Ne! Previše je svijetlo... sjedim u kutu i presvjetlo je. Pogledao sam si u ruku. Mirna je! I nešto je zapisano na njoj. To sam ja zapisao? Neka slova... povezana. U riječi... povezane. U stihove. Pjesma! Na ruci mi je zapisana pjesma. Nisam pjesnik, to nisam ja zapisao. Jesam li? Što to znači, što piše, kako se to čita?? Ustao sam se na noge - iako sam več stajao. Vani na hladnoći dok mi je vjetar nosio kosu. Priroda, šuma okok menje je odjekivala - zvala je... vrištala! Moram negdje ići, zar ne? Zato sam ovdje... zato sam ja... zato postojim... Da nešto učinim, da nešto kažem, da negdje dođem!!
Zamahnuo sma rukama, krenio naprijed. Noge su me nosile same, hodao sam unatrag. Mislim da sma zapravo padao natrag dolje - u tamu, na svijetlost - na sredinu sobe, u kut, natrag na travu... Znači nije to. Nemoram nigdje ići? Onda... možda moram pročitati to na ruci? Opet sam ju podignuo. Riječi... slagale su se u glavi. Počinje imati smisla. Pjesma, je moja pjesma. Riječi, su moje riječi. To sam ja napisao. Prije toga... prije svega... prije sebe. Oči su mi počele suziti, tekle su dolje - olovne suze, razarujući tlo pod nogama i razbijajući moj svijet, moje ideale, moja vjerovanja. Znači...




"čak i ako nađemo taj odgovor... na naše vječno pitanje... što ćemo uraditi s njime? što ćemo postignuti? promjeniti nešto? krenuti u drugom smjeru? ne... dragi moj, prijatelju - ljudski život, potrošit ćemo ga na traženje odgovora, ne na pronalaženje - to je naša svrha, to je naše ograničenje. to znači biti čovjek..." - okrenuo se i otišao, nepoznati čovjek u nepoznatom smjeru...





afternote: priča "Moj Svijet" je gotova. u mjesec dana sam vam pokušao ispričati to... nadam se da je uspjelo. sada, prije nove priče ( "Knjiga Sudbine"), slijede kratke pričice pod skupnim nazivom: "...traženje sebe...". malo, nazovimo to tako, za opuštanje i predah... pozz svima!! ako ste pročitali priču, dajte komentar i osvrt ;)

sadržaj:
stage 01 – zašto je savršeno tako plavo?
stage 02 – i neki problemi, i nije više tako savršeno
stage 03 – ja, moj duh i ostali mi
stage 04 - stvarnost nije tamo gdje živim
stage 05 - prvi let i odjednom crni snijeg pada
stage 06 - vjerujem da me svi opet ostavljaju
stage 07 - tko želimo biti i tko zapravo jesmo
stage 08 - dan po dan, živim ili umirem?
stage 09 - u ovome heroj umire!
stage 10 - svi moji snovi, ali ja biram stvarnost

stage 10 - svi moji snovi, ali ja biram stvarnost

_______ Tri mjeseca kasnije.
___ -Kaaaaaarlo!!! - rano ujutro odjekivalo je kućom.
Majčin glas. Zvučala je vrlo uznemireno. On se odmah drmne iz kreveta i u pidžami potrči dolje. Onako pospan i izgubljen pogleda u majku. Ona ga ljutito pogleda.
___ -Ti si prije sat vremena trebao biti kod Kiriena! Sjećaš se - obećao si doći tada da pomogneš oko zabave.
Ovaj se udari dlanom po glavi. Zaboravio je naviti sat. A i rekao je sestri da ga probudi ujutro kada bude išla na faks. Očigledno je ovo još jedna njezina „smicalica“. Ta žgoljava... Karlo potrči natrag gore da se presvuče i odmah ode kod Kiriena. Inače, Kirieni su Ana-Marijina obitelj. Danas je kod njih velika rođendaska zabava - njegova djevojka, Ana-Marija, slavi veliki osamnaesti rođendan. Majka je pekla tortu i kolače za navečer za zabavu, on će pomoći u uređivanju njihova vrta za goste.
___ -Hej, doručkuj barem nešto malo... - vikala je majka dok je Karlo izlazio iz kuće.
___ -Poslije, nemam vremena. Žurim!
Skoči na svoj bicikl i zapedali dolje niže u ulicu. Hitro je došao tamo. Njezinih roditelja opet nema, nekada znaju raditi po cijele dane. Ana-Marija ga je dočekala u vrtu. Priđe mu polako i poljubi ga.
-Kasniš malo? - pogleda ga podmuklo, - To ćeš morati nadoknaditi.
On se nasmiješi i zagrli ju. Zaboravio joj je donjeti poklon, ostao je u sobi. To njoj uopće nije bilo ni važno, glavno da je on sada ovdje. Da su zajendo, ma što radili - da to rade zajedno, da se zabavljaju, da budu sretni zajedno.

_______ Da, ovo je stvarnost. Ovoga puta nije izmišljani svijet, ovoga puta nije san o boljoj zbilji, nije san o sreći - nego uz malo truda - ovo je postignuta sreća. Njegova i njezina sreća. Sreća njegove majke i sestre koji su se također potpuno oporavili nakon nesreće. Traume i ponekad noćne more, sjećanje na te dane će zauvijek ostati u njima, ali život je tu - živimo ga njabolje što znamo.

_______ Navečer se dvorište polako punilo, stolovi su se popunjavali. Na liniji su polagano i tiho svirale mirne pjesme. Došla je večina ljudi iz srednje škole. Jeli su kolače, družili se i smijali. Karlo je sjdeio za stolom sa Ana-Marijom, Suzanom i Petrom. Suzana i Petar doduše još uvijek nisu priznali jedno drugome što osjećaju, ali s vremenom hoće. Kasnije je došla i Karlova sestra, sestrična, majka i tetka Matilda. Karlo ustane da održi govor, ali privatni govor, samo za njihov stol (još uvijek je malo povučen):
___ -Dragi moji prijatelji... i djevojko! Danas smo se okupili...
Petar ga povuče za majicu da sjedne. Svi se nasmiju. Ana-Marija ustane:
___ -Okupili smo se da proslavimo punoljetnost jedne slatke, preslatke cure! Hehhee!!
Majka pogleda ustranu. Gledala je prema nasmijanom i glasnom stolu gdje su Karlo i Ana-Marija držali zdravice. Bila je nasmješena. Naravno da joj je drago što je sve ispalo dobro na kraju, i naravno da joj je žao što se skoro nije probudila, što je skoro izabrala potpuno pobjeći od života. Jer je mislila da joj djeca nisu živa. No, u Karlovom svijetu je uvidjela da su oboje dobro, da se žele vratit, da su joj djeca uplašena. Da im je još uvijek potrebna u stvarnosti. Ljudski um je čudna stvar, voli igrati trikove s nama.
Nakon toliko muke, napokon malo radosti. Očito da kad-tad sve mora sjesti na svoje mjesto, očito da dobri ljudi kad-tad zasluže svoj dio sreće. Za sada, to je to. Sretan kraj, nasmijani ljudi, dječak kojem nedostaje otac, djevojka koja ga voli više od svega, prijatelji koje će uvijek biti tu uz njega, obitelj koja nije savršena ali je njegova i on ju voli, tetka kod koje može otići kada god hoće. Prave vrijednosti...




END!! (Moj Svijet)

dogoodilo se:
Vraćajući se od tetke Matilde, Karlo, njegova sestra Eva i njegova majka doživjeli su prometnu nesreću. Svo troje padaju u komu. Potpuno se predajući, izgubljujući nadu u život i stvarnost oko sebe, Karlo stvara svoj svijet - savršeni svijet u koji dovodi majkui sestru koji leže pokraj njega u bolnici. U tom svijetu je i njegov otac živ (koji je poginuo na poslu dok je Karlo bio klinac). I svi žive sretno, ne znajući da to nije stvarnost, da će svaki dan biti sunčan i baš onakav kakav žele... ili barem... tako je trebalo biti. Čudne stvari se počinju događati u Karlovom svijetu i njegova sestra i majka se bude i odlaze iz njega, dok Karla posjećuje njegov duh - za koji se na kraju ispostavlja da je to duh njegova prava oca. Karlo izjavljuje kako je ludo zaljubljen u Miu, prijateljicu koju je stvario u svom svijetu po modelu svoje najbolje prijateljice Ana-Marije koja je svaki dan u njegovoj bolničkoj sobi u stvarnosti. Stvari se počinju dodatno komplicirati na školskom proljetnom plesu - kada se čini da se sve raspada, kada ga svi ostavljaju i kada mora donjeti odluke... teške odluke koje će utjecati na sve ljude oko njega...

sadržaj:
stage 01 – zašto je savršeno tako plavo?
stage 02 – i neki problemi, i nije više tako savršeno
stage 03 – ja, moj duh i ostali mi
stage 04 - stvarnost nije tamo gdje živim
stage 05 - prvi let i odjednom crni snijeg pada
stage 06 - vjerujem da me svi opet ostavljaju
stage 07 - tko želimo biti i tko zapravo jesmo
stage 08 - dan po dan, živim ili umirem?
stage 09 - u ovome heroj umire!
stage 10 - svi moji snovi, ali ja biram stvarnost



stage 09 - u ovome heroj umire!

___ -Probudit će se on. Odite kući, gospođa Matilda, - madicinska sestra je tješila tetku koja je sjedila u predvorju bolnice.
tetka je već skroz shrvana. prošlo je par mjeseci otkako je Karlo u komi. A ostali... oni... majka i njegova sestra... oni...
_______ Tiho je u bolnici. Pola noći već je prošlo, nema hitnih slučajeva. Doktori koji su na dužnosti sjede negdje, neki kriomice spavaju. Trenutno ne spašavaju svijet, jer je sve mirno. Trenutno ne spašavaju ničiji svijet, voljenu osobu. I oni su iscrpljeni, premoreni. Zbog posla, ljudski životi često ovise upravo o njima. Oni su ti koji na kraju moraju ispravljati ljudske pogreške, slučajne nesreće i loše sudbine. Oni su ti koji se moraju pokušati boriti protiv sudbine.
_______ Matilda se ustane polako, uzme svoju torbicu i krene van bolnice. U nadi da će slijedeća vijest biti da joj se nećak probudio, u nadi da je slijedeći dan sunčan. Nije mogla niti plakati više, ispalakala je sve suze. Na neki čudan način, našla je razlog da sebe krivi zbog nesreće - sebe i glupu zabavu povodom otvorenja njezinog restorana. Sjeća se kako je nekada, dok je bio klinac, Karlo znao doći do tetke i ostati po cijelo popodne, pomagao joj je kod restorana. Njemu je bilo zabavno, tetki je bilo zabavno i korisno. Smijali su se i zabavljali, često u kuhinji pokušali mutiti neke kolače (doduše, večinom neuspjelo). Sada, taj tvdoglavi, tihi dečkić, neće da se probudi. Neće da otvori oči i počne živjeti opet.

_______ Travis - Closer:
I've had enough of this parade.
I'm thinking of the words to say.
We open up unfinished parts,
Broken up, it's only love.

And when I see you then I know it will be next to me
And when I need you then I know you will be there with me
I'll never leave you...

Just need to get closer, closer,
Lean on me now, lean on me now,
closer, closer,
Lean on me now, lean on me now.

Keep waking up (waking up), without you here (without you here).
Another day (another day), another year (another year).
I seek the truth (seek the truth), we set apart (we set apart)
Second glance, a second chance.

And when I see you then I know it will be next to me
And when I need you then I know you will be there with me
I'll never leave you...

Just need to get closer, closer,
Lean on me now, lean on me now,
closer, closer,
Lean on me now, lean on me now (lean on me now).

And when I see you then I know it will be next to me
And when I need you then I know you will be there with me
I'll never leave you... just need to get...

Just need to get closer, closer,
Lean on me now, lean on me now,
closer, closer,
Lean on me now, lean on me now (lean on me now).

closer, closer... closer, closer.

_______ Mai ga je gledala u oči. Dečka kojega voli. Pustila mu je ruke i napravila korak unatrag. Nasmješila mu se, anđeoskim, prečistim osmjehom. Suzana i Petar dođu pokraj nje i isto pogledaju prijatelja. Karlo otvori širom oči i usta. Htio im je nešto reći, ali nije mogao. Svi u predvorju su prestali plesati, jedino je bend još uvijek svirao tu pjesmu, Closer. Ljudi se polako okupe oko Karla.
___ -Samo sam... htio biti sretan... okružen ljudima koje volim i koji mene vole! - poviče Karlo gledajući ljude oko sebe.
___ - Sreća je izbor koji zahtjeva napor s vremena na vrijeme. Otvori oči, Karlo.
On se namršti na te riječi. Ona ga nije slušala.
___ -Ali što ako... mama i sestra nisu... što ako nisu tamo kada se probudim!?
___ -Postupci ne donose uvijek sreću, ali nema sreće bez akcije.

_______ U bolnici, Karlova ruka se malo strese. Lice mu se namršti. Netko je bio pokraj njegovog kreveta. Ta osoba ga uhvati za ruku koja se trzala.

_______ Nije htio otići iz svoga svijeta, napustiti ovu sigurnost i toplinu oko sebe. Osjetio je - netko ga drži za lijevu ruku. Iako nema nikoga pokraj njega. Okrene glavu nalijevo.
___ -Hrabrost je otpornost na strah - ne nedostatak straha.
Dječak trepne. I... pokraj njega se polako pojavljivala Ana-Marija. Ona ga je držala pokraj kreveta, ona je cijelo vrijeme bila uz njega - na ovaj ili onaj način. I ona je sada žaljela da se Karlo probudi, ona se sada molila tome. Ana-Marijin lik postajao je sve jasniji pokraj njega. Uistinu, Mai je bila čista preslika njegove prave i stvarne prijateljice. Na ovo pojavljivanje njegove prave prijateljice, Mai se samo nasmješi, okrene i krene van. Za nju više nema mjesta ovdje.
___ -Ona te voli, - kaže Mai još tiho i nestane.
_______ Uistinu, Ana-Marija zagrli snažno svog najboljeg prijatelja. Plakala mu je na ramenu. Plakala je tako glasno da se nebo paralo, zemlja tresla - da se srce topilo. Ništa mu nije govorila. Nije se ni micala više. Samo je ostala tako, u tom trenu, u toplom zagrljaju, pokraj osobe koju voli, koja joj nedostaje.

_______ Bolnica je opet u potpunom muku. Soba 204 je isto tiha. Unutra leži dečko u komi već mjesecima. Unutra spava pokraj toga dečka njegova najbolja prijateljica i drži ga za ruku. Karlo otvori oči.


za ono što smo učinili, za stvari koje smo rekli, postupke koje žalimo... čak i za one na koje smo ponosni, dijela koja nismo htjeli učiniti, lica koja nismo htjeli rastužiti... morat ćemo preći preko toga i učiniti najtežu stvar: oprostiti sebi. tek onda možemo nastaviti dalje, učiniti ono što mislimo da je ispravno. tražiti oprost od drugih? činiti dobro kako bismo se iskupili na neki način? možda.. možda jednoga dana ćemo sa iskrenim smješkom gledati iza sebe i reći: "da to sam ja! tako sam živio i to sam učinio!!"
i to neće biti svijet, stvarnost, laži koje smo izmislili - to će biti stvarnost. jer je sve - uistinu, stvar izbora...

"Don't go through life, GROW through life."
Eric Butterworth

"Happiness, that grand mistress of the ceremonies in the dance of life, impels us through all its mazes and meanderings, but leads none of us by the same route."
Albert Camus

"What is the meaning of human life, or of organic life altogether? To answer this question at all implies a religion. Is there any sense then, you ask, in putting it? I answer, the man who regards his own life and that of his fellow creatures as meaningless is not merely unfortunate but almost disqualified for life."
Albert Einstein

"Most people would rather be certain they're miserable, than risk being happy."
Robert Anthony




nastavit će se... u poslijednjem poglavlju (četvrtak 14.02.2008....)