sadržaj:
stage 01 – zašto je savršeno tako plavo?
stage 02 – i neki problemi, i nije više tako savršeno
stage 03 – ja, moj duh i ostali mi
stage 04 - stvarnost nije tamo gdje živim
stage 05 - prvi let i odjednom crni snijeg pada
stage 06 - vjerujem da me svi opet ostavljaju
stage 07 - tko želimo biti i tko zapravo jesmo
stage 08 - dan po dan, živim ili umirem?
stage 09 - u ovome heroj umire!
stage 10 - svi moji snovi, ali ja biram stvarnost

stage 05 - prvi let i odjednom crni snijeg pada

_______Postalo je tako usamljeno. I tiho. Usamljeno i tiho. Bezlično mjesto i tako umjetno. Eva je sjedila na travi, na livadi iza kuće. Nije bilo ni vjetra, ni zvuka životinja, niti automobila. Kao da je sve otišlo - negdje. Karlo je došao do nje. Sjeo pokraj.
___-Hej, sestrice, što je??
___ -Karlo... kako izgleda naš otac? - ona se okrene prema njemu.
On se zamisli. Pa svaki dan je kod kuće, prije posla. I navečer se vrati natrag.
___ -O-ot.. tata? On...
Nije se mogao sjetiti. Kako on izgleda? Kada je zadnji put pričao s njim? Kada ga je zadnji put uistinu vidio, njegovu figuru, lice? Ali tu je on, mora biti. Mislim.. da se stalno oproste s njim ujutro prije posla i škole, da navečer nekad sjednu na kauč i gledaju tv. Ili... ne?
___ -Karlo, moramo se vratit? - sestra je pričala ozbiljnim glasom, netipično za nju.
___ -Gdje, kući? Ali ručak još nije gotov...
___ -Ne kući! U stvarnost. Sada znam zašto sam u tvojoj sobi vidjela bolnički krevet, zašto se ne možemo sjetiti oca, zašto imam noćne more o prometnoj nesreći, zašto majka nekad sama plače u kuhinji...
_______Karlo hitro ustane i otesitim glasom vikne na sestru:
___ -NE!! Ne želim! Lažeš! Ovo je stvarnost.. ovo je moj dom, moja obitelj i moji prijatelji!
Otrčao je od sestre. Ona je ostala tamo sjediti. Nije promjenila izraz lica. razmišljala je, o razlozima, o životu ovdje i ondje. možda se vara, možda to stvarnost igra trikove na nju, mladost se poigrava njome - ovo je sve pravo i ozbiljno, ovo je njihov život, otac je tu, majci je teško, a snovi su poslijedica nekog filma?
_______ Majka je iz kuće zvala na ručak. Prvi zvuk na livadi. I odjekivao je. Snažan zvuk, glas njezine majke. Zvao ju je da dođe. Eva uđe u kuhinju. I Mai je bila tamo, sjedila nasuprot Karla. Njemu je malo bilo neugodno, nakon onog poljubca na otvorenju karnevala. Od tada nisu baš pričali o tome, kao da se nije ni dogodilo. Napetost je rasla između njih. Karlo sada pogleda svoju sestru. Ona je još uvijek bila tiha, ozbiljno je gledala. I Mai je bilo čudno njezino ponašanje. Ova ručak... bit će čudan u najmanju ruku.
___ -Mama, kada se tata vraća kući? - upita Eva.
___ -Vjerojatno u pet, šest sati opet. Zašto?
Eva samo odmahne glavom i počne jesti. Karlo je čudno pogleda i udari nogom u njezinu nogu ispod stola.
___ -Znaš da ima pravo. I da će se vratiti. Tamo gdje je sunce pravo, - Karlo opet začuje svoj glas pokraj sebe, njegov duh se opet stvorio.
___ -Sjeti se, kako izgledaju prave stvari i prave osobe, - još jedan duh se stvori s njegove druge strane.
Dječak ih je mirno ignorirao i nastavio jesti. mai ga je cijelo vrijeme gledala, čekala je da on nešto kaže, i smišljala što da ona kaže.
___ -Karlo i ja smo se poljubili!
Svi se okrenu prema gošći, a dječak pocrveni kao paprika. Mai se pak lupi dlanom po ustima, ovo ... nije dobro ispalo. Majka se nasmije. Eva zbunjeno pogleda Mai pokraj sebe i isto se nasmije. Zatim se i ovo dvoje preljubnika nasmije. I svi su se smijali. Majka ustane i natoči soka svima, podigne čašu i kaže:
___ -Za naše ljubavnike, Mai i Karla!
Svi prihvate šalu i nazdrave, a susjeda zadovoljno pogleda svog princa koji je, istina, izgledao malo izgubljeno i zbunjeno, ali sretno. I nije više bilo ni traga, ni glasa Karlovim duhovima, niti je sestra izgledala zabrinuto - na tren se sav sklad vratio u njihove živote.
_______ Nakon ručka, Eva je pomogla majci pospremiti stol. A ovih dvoje su otišli van, prošetati i popričati o ... svemu. Ali prije nego su išta uspjeli reći, već pred dvorištem kuće dočekaju ih Suzana i Petar. Dotrčali su. Suzana povuče Mai za rukav, a Petar Karla i potrče prema gradu. Nisu im ništa rekli. I nije bilo potrebno, kada su došli na trg - padao je snijeg. U ovo doba godine, kasno proljeće, padao je gusti bijeli čisti snijeg. I to samo na glavnom trgu. Nitko od njih nije ništa rekao, samo su utrčli u to područje, kao i ostala djeca i mladež - veselili su se. Grudali se i zabavljali, bez suvišnih zašto i kako. Nije važno, glavno da je zabavno, da pada snijeg. Nasmiješeni i veseli, to je život - kada dobiješ ono što želiš.
___ -Karlo, volim te! - usvom tom uzbuđenju poviče Mai svom susjedu, prijatelju, princu na bijelom snijegu.
_______ Karlo se zatrči na nju, skoči i sruši ju u već poveći snijeg. Te ju dolje opet poljubi. To je njegov odgovor. Ona ga odgurne, uzme snijeg u baci mu u lice i nasmije se. Sada su oboje sretni, sada su riješil istvari između sebe, sada su bez suvišnih riječi napokon postali pravi par. Suzana i Petar im se pridruže u valjanju u snijegu. Bilo im je drago što su im najbolji prijatelji napokon otvorili oči i priznali si. U igri i zabavi, večer je polako došla. A oni nisu stacima rekli gdje su. Vrijeme je da se krene natrag, tamo... gdje nema snijega. Sada im je već bilo malo čudno, kako u njihovoj ulici nema snijega? Mokri do kože, u onako laganoj odjeći, smrzavali su se. I još su trčali kući. Neki su još ostali na trgu, radovat se u snijegu koji je još uvijek obilno padao, nije odustajao.
_______ Kod kuće Eva je sjedila na kauču i gledala televiziju. Začula su se ulazna vrata. Zatim se začuo majčin glas. Pozdravljala je oca, vratio se s posla. Eva se polako ustane s kauča, i oprezno krene prema kuhinji, prema njima, svojim roditeljima. Ide vidjeti... oca. Uđe ona u kuhinju, otac je bio okrenut prema majci, leđima prema Evi. Ona mu priđe i zagrli ga s leđa. Otac se okrene i ona ga pogleda prema licu i vrisne.
_______ Karlo je baš tada ušao u kuću. Dječak potrči prema kuhinji. Sestra mu je klečala na podu, ispred nje je mirno stajao otac. Karlo se isto preplaši. Lice njegovog oca... je bilo u potpunosti u mraku, iako je u kuhinji bilo dosta svjetlo. Lice mu se nije vidjelo. Sestra otrči gore u sobu. majka potrči za njom. Otac je još uvijek mirno stajao tamo, i Karlo na ulazu u kuhinju.
___ -To je tvoj otac? - pojavi se njegov duh ispred oca.
Karlo je samo šutio. Polako se okrenio i bjesnim koracima polako krenio gore, prema svojoj sobi, ili Evinoj sobi. Dalje od svog „oca“. Majka je bila sa Evom. Djevojak je plakala, prestrašeno je plakala. Ali ne zato što ju je strah oca bez lica, nego zato što ju je strag što će se sada dogoditi. Jer to je to, poslijednji dio puzle koji je njoj bio potreban. Karlo uđe u sobu i mirno stane kod vrata. Naslonio se na zid i pogledao u pod. Tužan pogled mu je bio.
___ -Mama... molim te, ostavi me nasamo sa Karlom. Vidimo se... nadam se...
Majka se ustane s kreveta. Oči su joj bile suzne. Krene van. Pokraj vrata stavi ruku na Karlovu glavu i kaže mu:
___ -Vrati se, i vrati se sa sestrom.
Ona izađe van, i ode dolje. Vjerojatno kod oca. A brat, koji je sada izgledao kao stariji brat, sjedne ne krevet i zagrli sestricu.
___ -Karlo, ovo nije stvarno. Ma kakva god bila stvarnost, vraćam se...

_______ Svanulo je novo jutro. Karlo ustane iz kreveta i podigne roletne na prozoru. Vani ga je dočekao čudan prizor, ulica je bila prekrivena bijelim snijegom. Noćas je izgleda padao u cijelom gradu. Ne samo na trgu. To je čudno proljeće. On izađe iz sobe i krene dolje. Majka je već spravila doručak, otac je već na poslu. Mai samo što nije došla po njega. Idu u školu zajedno, i to sada zagrlejni, kao pravi, sretni par. I uopće nije izgledalo kao da nešto nedostaje, kao da netko nedostaje. Jer soba nasuprot Karlove je prazna, tko zna što je sada unutra. Ali tamo nema nikoga, tamo nikoga nije ni bilo što se tiče svih. I tko je Eva uopće?
_______ Zazvoni zvono na kući i odmah Mai uđe u kuću, dotrči do svog dečka i poljubi ga u obraz. Bila je toplo obućena, još toplije volje.
___ -Dobro jutro, gospođo M! - veselo pozdravi.
___ -Oh, zdravo, Mai. Joj, baš slatko izgledate.
Dječak se zacrveni, zgrabi još tu šnitu kruha i požuri van. Obuće jaknu i krenu prema školi. Naravno, opet će kasniti - ali bar sada imaju izliku, snijeg je napadao! Bijeli snijeg.




"Sometimes we forget to look around us, to see that there is more to this life than loss and hate. That there is beauty, laughter, and love; but most of all there is hope."
Aaron Sweet

"Little do men perceive what solitude is, and how far it extendeth. For a crowd is not company, and faces are but a gallery of pictures, and talk but a tinkling cymbal, where there is no love."
Sir Francis Bacon

afternote: da... ovo bi bila polovica puta. tj. pola ove priče. sada vam mogu otkriti nazive druge dvije priče: KNJIGA SUDBINE i NAŠA RATNA IGRA. tako... hehe! nego, da! ne... to je to! zahvaljujem svima koji dolaze čitati dati svoje mišljanje u obliku komentara, pokušavam posjetiti sve ljudove i čitati. samo mi dajte malo vremena ;) i nemojte se obazirati na greškice u tekstu, brzo sam pisao, a nemam editora :D ajde, bye!!